PITANJE: E. C. (39) Poštovani, postala sam samohrana majka i nisam bila sretna kad sam ostala trudna.

 

Desilo se s čovjekom koji je oženjen, nije to bila veza koja je imala budućnost i bila sam svjesna toga, no zbog godina odlučila sam zadržati dijete. Prvo vrijeme bilo mi je teško, osuda roditelja, predbacivanje s njegove strane... Na kraju on nije ni priznao dijete. Potpuno smo prekinuli kontakt, zapravo on se izgubio nakon što sam rodila.

Ono s čime se sada ne znam nositi moj je sin koji ima tri godine. Njegova hiperaktivnost me čini ludom. Mrzim sebe kad izlijem bujicu ružnih riječi u bijesu i želji da se smiri. Pokušavam nam osigurati donekle normalan život, a podstanari smo. Roditelji mi ne žele financijski pomoći, iako imaju mogućnosti. Bojim se zbog trenutne situacije na poslu, da ne dobijem otkaz, sve me to strašno frustrira. Kad mirno sjednem i razmislim željela bih biti dobra majka, no kako? To mislim dok ne počne novi dan ispunjen poslom, jurnjavom i ludiranjem mog sina. Trebam li stručnu pomoć? Uistinu ne pretjerujem, moj mali nema sekundu mira, osim kad spava.

Zahvalna sam na svakom savjetu.

ODGOVOR: Poštovana, na Vaša leđa svalilo se puno problema, otvorenih pitanja i nerazriješenih odnosa.

Iako ste neplanirano ostali trudni, u vezi bez budućnosti, odlučili ste roditi. Hrabra odluka, s obzirom na okolnosti.

Ostali ste sami, ostavljeni i neprihvaćeni sa svojim djetetom. Zbog svakodnevne borbe sa životom postajete pomalo umorni, uplašeni i frustrirani. Nije čudno što Vam je teško nositi se s izazovima koje pred Vas postavlja Vaš sin. Biti majka, uz to i samohrana, najteža je stvar na svijetu - znaju to svi roditelji.

Draga gospođo, ne trebate mrziti sebe zbog trenutaka slabosti jer time ne činite dobro ni sebi ni djetetu. Nakon takvih situacija, kad bijes i napetost popusti, priđite sinu, zagrlite ga, recite mu da ga volite i neka Vam oprosti, da Vam je žao što ste vikali. Iako mali, sigurno će razumjeti. Svojim ponašanjem on zapravo želi privući Vašu pažnju, to je znak da Vas treba. Dijete od tri godine treba nježnost, tople i poticajne riječi, pozitivno ozračje i puno sunca.

Teško je u toj dobi razlučiti što je istinska hiperaktivnost a što samo prirodni poriv djeteta za kretanjem i istraživanjem svijeta oko sebe. To što Vi nazivate hiperaktivnošću može biti jedna od faza koja će proći.

Ono što bi bilo poželjno učiniti je pokušati uspostaviti prekinute odnose, bar s Vašim roditeljima (ukoliko ne možete s ocem djeteta).

Roditelji su vjerojatno povrijeđeni zbog Vaših životnih odabira i odluka. Možda su mislili da zaslužujete bolje: svoga čovjeka, obitelj, sreću. Do sada, oni nisu uspjeli izaći iz svoje povrijeđenosti i očito će im trebati vremena za to. Nadajmo se da tako neće ostati zauvijek. Pokušajte ih razumjeti i ne osuđivati, a svome sinu lijepo govorite o njima (budućnosti radi). Rijetko koji baka i djeda može trajno ostati ravnodušan i hladan na svoje unuče pa očekujte da će doći dan kada će i Vaši roditelji prihvatiti Vašega sina.

Nadalje, nije nam poznato tko čuva dijete i tko brine o njemu kada ste na poslu. Ako ide u vrtić, možete saznati kako se tamo ponaša te potražiti savjet i pomoć u odgoju.

Druga opcija je otići u koje savjetovalište za roditelje i djecu.

Svjesni situacije u kojoj se nalazite zatražili ste savjet i to je znak da ste na dobrom putu.

Važno je znati da izlaz uvijek postoji i da niste sami. Sretno!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Anđelka Bunić, prof. def., Zadruga 'Martinov plašt'

Objavljeno: 25.05.2015