Intervju, Branko Vukšić: Roditelji djece s teškoćama u razvoju su heroji kojima se trebamo diviti
"Mogu biti zadovoljan tek ako je zadovoljno i društvo u kojem živim, ali ako nezadovoljno (i ugroženo) živi pola milijuna osoba s invaliditetom u državi od 4,3 milijuna stanovnika tko može uopće mirno spavati?! Koji to političar može imati mirnu savjest uz toliko nesreća, nepravdi i tuge?!", pita se saborski zastupnik, bivši laburist
Gospodine Vukšić, Vi ste bili jedini političar koji je lani, u siječnju, izašao pred roditelje djece s teškoćama u razvoju koji su prosvjedovali na Markovom trgu. Čini li država, pa tako i Sabor RH, dovoljno kako bi se poboljšao položaj najugroženije društvene populacije, dakle djece s invaliditetom?
- Da prvo pojasnim u javnosti stvorenu – neki bi rekli – kontroverznu sliku o mojem socijalnim i političkom pedigreu. Uporno me se nekoliko godina nastoji u medijima predstaviti kao političara koji nema mnogo veze s radnicima, osobu koja ne bi trebala biti toliko empatična prema potlačenima. A zbog čega? Zato što sam prije ulaska u politiku radio i osigurao sebi i svojoj obitelji materijalnu egzistenciju, što sam, svojim radom, istina intelektualnim – zar to nije rad?! – stekao određenu neovisnost o centrima moći. Ali, da pojasnimo, i dalje živim od plaće. Zbog svojega bunta, zbog burnih reakcija na nepravdu, zbog upiranja prstom u one koji su se pasjim služenjem popeli tamo gdje im nije mjesto, zbog nulte tolerancije na nepravdu, zbog toga što ne podnosim glupost i pokvarenost – a ona jest danas obilježje većeg dijela političkih stranaka – zagorčavali su mi život. Nekoliko sam puta dobivao otkaz. Prijetili su mi i prijete mi... ali ne posustajem. No, nisam crna ovca u obitelji. Moja supruga Jasenka (pravnica) dugogodišnja je sindikalistica, trenutno predsjednica Sindikata graditeljstva Hrvatske, sin Matija, redatelj, daleko je ekstremniji u osudi nepravdi, gluposti i rigidnog desničarenja. Mi Vukšići smo u pravom smislu ljevičarska obitelj, ne socijaldemokrati već ljevičari. Jer danas između konzervativaca (pa i desnijih desničara) i socijaldemokrata razlika je samo u poimanju seksualnosti i ideologijskih relikvija. Tobožnji bi ljevičari popravljali ovaj nepopravljivi, divlji kapitalizam a ja sam svjestan da ga treba rušiti jer se ta nepravda neda popraviti. Treba srušiti ovu nejednakost. Uostalom, kao što sam prije nekoliko dana rekao u saborskoj raspravi, velika većina i dalje pristaje na mit da će iznimno bogatstvo koje generira kapitalistički način proizvodnje jednoga dana biti dostupno svima. E, pa neće. Neće onih jedan posto bogatuna podijeliti svoj novac s 99 posto stanovnika, od kojih veliki dio živi u bijedi. Da, ulazimo u razdoblje u kojem ponovo postaje aktualan slogan socijalizam ili barbarizam. Oprostite zbog malo duljeg uvoda. Izlazim iz sabornice i pridružujem se svim obespravljenim, a roditelji djece s teškoćama u razvoju jesu heroji kojima se trebamo diviti. Obespravljeni, tlačeni, zakinuti a ustrajni, puni ljubavi prema svojoj djeci. Puno puta sam se pitao kako može premijer Zoran Milanović šutke prelaziti kraj tolike nepravde, zar su mu doista kastrirali osjećaje, i njemu i onima koji ga bespogovorno podržavaju. Jesu li drugi bolji od Milanovića? Nisu. Sjetite se koliko je od djece i roditelja koje vi spominjete ukrao Ivo Sanader i njegova kleptomanska sljedba. Dio njih i danas su tobožnji stupovi društva. Ne, država ne čini dovoljno, čini malo, premalo u zaštiti najugroženijih populacija, naročito djece s invaliditetom. Za njih novaca mora biti. I bilo bi ga da država lopatama ne baca novac – navest ću samo jedan primjer - za svoje nesposobne uhljebe u stotinama agencija i vijeća.
Hrvatski ratni invalidi I. kategorije i njihovi suborci već više od 100 dana prosvjeduju u Savskoj ulici. Nažalost civilne osobe s invaliditetom miljama su daleko pravima koje uživaju ratni vojni invalidi. Trebaju li i civilne OSI poduzeti radikalnije korake kako bi im se omogućio dostojanstveniji život?
- Prošli tjedan smo u Saboru raspravljali o statusu branitelja s naglaskom na hrvatske ratne invalide I kategorije. U toj sam i u medijima zapaženoj raspravi naglasio da u krizi zvanoj Savska nema nevinih. I te kako sam nezadovoljan načinom na koji Milanović komunicira (točnije rečeno; ne komunicira) s braniteljima ali jednako tako strepim, kao i mnogi moji prijatelji, od poruka koje šalju branitelji iz šatora. U svakoj demokratskoj zemlji poruku: „Imali smo krvavi Uskrs a možda ćemo imati i krvavi Božić“ – tretirali bi kao otvorenu prijetnju i društvu i državi. Nitko se od branitelja nije ogradio o te prijetnje. Je li se prosvjed branitelja invalida mogao izbjeći? Naravno, samo da Milanović ima barem malo državničkog takta, da želi razumjeti one koji su dali najviše što se može dati; svoje zdravlje. Treba shvatiti obitelji poginulih branitelja. Ništa ne može branitelju koji je u Domovinski rat otišao zdrav a vratio se u kolicima nadomjestiti ono što ostatak građana ima. Umjesto da senzibilizira društvo, politika manipulira. Doista sam zbog toga tužan. Ali sam i tužan zbog prijetnji, zbog politiziranja prosvjeda branitelja, zbog toga što su vođe prosvjeda – jednako kao i 2001. – u službi jedne stranke i jedne političke opcije. U saborskoj raspravi o braniteljima sam istaknuo da bi se svim osobama s inveliditetom, znači i civilnim osobama s invaliditetom, trebao osigurati dostojanstven život. To je naša primarna zadaća. Tako dugo dok to ne učinimo nećemo biti niti socijalno niti humano društvo. A kada nema pravde, kada nedostaje socijalne osjetljivosti, treba se pobuniti. Treba prvo razgovarati s najodgovornijima u vlasti a ako oni pokažu narav kakvu pokazuju već četvrt stoljeća – a riječ je, nemojte zaboraviti o dvije neempatične stranke koje se izmjenjuju i međusobno podupiru sve vrijeme višestranačke Hrvatske – treba izaći na cestu. Na cestu bi trebali izaći i svi radnici (svi oni koji žive od svojega rada), ali ne samo kada se njima čini nepravda već i kada su ugrožene (a jesu), primjerice, manjine, osobe s invaliditetom... Koliko se građana pridružilo na Trgu sv. Marka roditeljima djece s teškoćama u razvoju? Porazna je to činjenica za čitavo društvo.
Prošli tjedan švicarski franak je nadjačao euro, a Vlada reagirala zakonom da se njegov tečaj na godinu dana zamrzne na 6,39 kuna. No, što nakon godine dana mogu očekivati građani u 'franačkom ropstvu'?
- Prije više od četiri godine s kolegom Nikolom Vuljanićem održao sam presicu ispred HNB-a pod naslovom „Selo gori a premijerka se češlja“, tražeći od tadašnjeg guvernera i Jadranke Kosor da se pristupi procesu ukidanja devizne klauzule. Nekoliko mjeseci prije toga pisao sam Rohatinskom o ropstvu u koje se guraju hrvatski građani. Da se tada počelo ozbiljno razgovarati o posljedicama devizne klauzule, pronašli bi smo rješenje, kao što su, uostalom, pronašle rješenja neke druge države. No, tada je Rohatinski, kojega su mediji – pod kontrolom kapitalista – gurali za budućeg premijera (da još više radi za razne todoriće), pokazao svima nama, a naročito od banaka opljačkanih, dugi nos. Reterirao je nekoliko jeseci kasnije i poručio premijerki J. Kosor s Gospodarskog foruma u Opatiji da počne razmišljati o postupnom ukidanju devizne klauzule. HDZ-ova Vlada je odbila učiniti išta za ljude koji se guše u kreditima. Odbila je to i Milanovićeva Vlada. I, vidi vraga, premijer se probudio iz trogodišnjeg sna te odjednom počeo voditi brigu o ljudima koje je devizna klauzula uništila. Ne čini on to zbog obespravljenih i opljačkanih već zbog izbora. Zakucala mu je na vrata izborna godina i pričinio mu se na vratima banskih dvora Tomislav Karamarko. Zamrzavanjem franka Vlada je vatru malo pošpricala ali je nije, naravno, ugasila. DEVIZNU KLAUZULU TREBA UKINUTI! I točka. Propast će banke? Ugrozit će se bankarski sustav? Bankrotirat će država? A što je, pobogu, s građanima? Oni mogu bankrotirati! Oni mogu propasti?! Oni mogu umirati od zloćudnih bolesti koje izazivaju stresovi?! Tko će njima vratiti živote, zdravlje, mir?! Tko će vratiti narodu spokoj koji su mu uzeli pokvareni i nesposobni političari, političari koji služe bankama i ostatku krupnoga kapitala?! Ako država ne postoji zbog građana tada je i ne treba biti. Ulazimo u diktaturu. Diktaturu kapitala. Diktaturu banaka, koju amenuje i EU. Uostalom, EU će uskoro predložiti bankarsku uniju. Kud je nestala ideja o Europi građana udruženih na principima solidarnosti?!
Godinama su banke u Hrvatskoj, koje su u stranom vlasništvu, ostvarivale enormnu dobit , a HNB za to vrijeme nije ništa poduzimao. Jedini ste na našoj političkoj sceni imali hrabrosti prozvati bivšeg i sadašnjeg guvernera HNB-a kao ljude koji su napravili više štete od Domovinskog rata. Možete nam to pojasniti?
- Da, rekao sam u Saboru, i to više puta, da su najveće štetočine, uz nesposobne Vlade, upravo guverneri HNB-a. Oni su građanima napravili više štete nego agresija na Hrvatsku. Vidite, one koji ne mogu vraćati kredite istjerali su na ulicu, a Rohatinskom je kuću kupio Todorić. To vam je pravda na hrvatski način. Hrvatska je prodala banke za dvadeseterostruko manju cijenu nego što je utrošila za sanaciju banaka. Te banke ostvaruju, u odnosu na broj stanovnika i platežnu moć hrvatskih građana, enormne profite, koje, naravno, iznose iz Hrvatske. HNB brine – a to će i dalje činiti, kazao je neki dan premijer u Saboru – samo o cijenama i tečaju kune (koja je tek preračunsko sredstvo a ne nacionalna valuta), što je rigidno, zastarjelo shvaćanje uloge središnjih, centralnih, narodnih banaka. HNB bi, kao banka koja treba isključivo štiti interese hrvatskih građana i hrvatske države, trebao jednako svojim mjerama sudjelovati u otvaranju novih radnih mjesta, o pokretanju zamrle industrije. HNB je morao znati što će se dogoditi uvođenjem devizne klauzule i on je morao – jer ima instrumente za to – učiniti sve da prisili banke na neuvođenje devizne klauzule. Međutim, pitanje je postavlja li stvarno guvernere Sabor ili ga postavljaju kapitalisti, ili ga postavljaju međunarodni financijski centri. HNB jest čimbenik nestabilnosti u Hrvatskoj. Najveća je podvala kada bajni apologeti neoliberalizma kažu da se možemo ponositi HNB-om i bankama. Strašno. To je isto kao da kažete da se možemo ponositi bolnicama u kojima umire najviše pacijenata.
U Grčkoj je pobijedila Syriza, naizgled radikalna lijeva opcija. Hoće li to imati ikakve implikacije i na političke procese u Hrvatskoj? Je li to na neki način i trijumf stvarne ljevice nad neoliberalnim kapitalistima zaogrnutim u ruho socijaldemokracije?
- Jedna od najvećih floskula, objeda, prijevara – ili sami uzmite neki jaki sinonim za laž – jest tvrdnja da je Syriza ekstremna ljevica. Syriza je ljevica. Hrvatski i europski socijaldemokrati nisu ljevica, oni su centar. Uostalom, sjetite se da je prije nekoliko godina stiglo pismo iz EU od samih socijaldemokrata koji su priznali da su izadali ljevicu. Da bi neka politička opcija bila lijeva, prva je pretpostavka da se bori protiv ovog izrabljivačkog sustava, protiv neoliberalnog kapitalizma. Oni koji bi ovaj ekonomsko-politički sustav samo malo popravljali su neoliberali, oni su, zapravo, opasniji za građane od indentificirane desnice s kojom znaš na čemu si. Bit će spasa ako će Syriza biti klica rađanja ljevice u Europi i ostatku svijeta. Tada će se, valjda i u Hrvatskoj formirati ljevičarske stranke i stvoriti pokret koji je sposoban iz temelja mijenjati. Ali, ne možete na trošnim temeljima i s krovom koji propušta na sve strane graditi novu kuću. Valjda će ljudi poćeti shvaćati da se kapitalizam zbog svog osnovnog cilja - profita - ponaša antidruštveno. Ako se današnji trend nastavi, ostvarit će se scene iz futurističkih filmova, kapitalisti će nas zatvoriti u radne logore a onih jedan posto bogataša će živjeti u oazama koje čuvaju do zuba naoružani plaćenici. Zar ćemo to dozvoliti?! E, sad, što će se događati u Grčkoj teško je nazrijeti. Pristane li Tsipras na prevelike kompromise, ubit će nadu ne samo Grka već i ostatka svijeta. Moda će Tsipras pričekati promjene u Španjolskoj gdje vodi Podemos s mladim i karizmatičnim Iglesiasom. No, oko Španjolske i Podemosa vladaju trvenja kakav je to, zapravo, pokret. Žižek je nedavno u HNK rekao da bi Iglesiasov program rado potpisao i svaki umjereniji fašist. Nemojte smetnuti s uma da se ciljevi ljevice i desnice dotiču u nekom nesretnom trenutku.
Hoćete li na sljedeće parlamentarne izbore izaći kao član neke stranke ili kao nezavisni? Što kao politički trudbenik možete obećati osobama s invaliditetom, kojih, podsjećamo, u Hrvatskoj ima više od pola milijuna?
- Ostat ću aktivan u politici i nakon predstojećih parlamentarnih izbora. Iako je bilo ponuda iz nekih stranaka, ipak ću ostati neovisan i s neovisnima ću i na izbore. Nadam se da će glasači prepoznati za što sam se borio u ove više od tri godine. Nadam se da će shvatiti koliko magle oko sebe puštaju dvije stranke (i njihovi sateliti koji ni pomoću Bupkine motke ne mogu preskočiti izborni prag) koje su upropastile živote mnogih građana u Hrvatskoj, koje su iz hrvatske otjerale mlade, školovane ljude, koje su činile sve kako bi zbrinule svoje partijske drugove i svoje obitelji. Ti političari ne djeluju kako bi osigurali svima dobro već djeluju kako bi osigurali sebe i svoje. Pogledajte samo tko radi u državnim institucijama; čitave obitelji, čitave obitelji rade u državnim tvrtkama. HDZ, SDP i HNS imaju u državi, lokalnoj samoupravi vojku glasača. I dok je tako, dok ona pasivna većina ne kaže – Dosta je! – u Hrvatskoj neće biti promjena. Zbog nepotizma, zbog toga što su ispodprosječni izgurali pametne i vrijedne, zbog toga što se vodstvo stranke okružilo kimavcima otišao sam iz stranke koju sam s nekoliko kolega stvarao. Politička scena u Hrvatskoj je otužna i ako nakon parlamentarnih izbora neću više biti u Saboru, neće mi se srušiti svijet. Još imam ideja i ako posluži zdravlje ostvarit ću neke ideje koje držim godinama zatvorene u ladicama. U ovu nepunu godinu dana mandata, te u eventualnom idućem mandatu, činit ću sve što je u mogućnosti jednog glasnog, beskompromisnog i empatičnog zastupnika, ljevičara, da osobama s invaliditetom omogućim i da se čuje njihov glas i da im se stvore uvjeti za dostojanstveniji život. Mogu biti zadovoljan tek ako je zadovoljno i društvo u kojem živim, ali ako nezadovoljno (i ugroženo) živi pola milijuna ljudi u državi od 4,3 milijuna stanovnika tko može uopće mirno spavati?! Koji to političar može imati mirnu savjest uz toliko nesreća, nepravdi i tuge?!
Razgovarao: Marko Damjanović
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Objavljeno: 02.02.2015