Moja priča: Jelena Ivelić
Jeleni je život rano pokazao koliko može biti prevrtljiv. Nju to nije zaustavilo u želji da uspije, obrazuje se i dokaže sebi i onima koji nisu vjerovali da to ona može
Mnogi mladi sa i bez invaliditeta pronalaze raznorazne krivce za svoj neuspjeh i pasivnost. Jelena Ivelić uporno ide sve dalje i pri tome dijeli svoj entuzijazam i znanje s potrebitima. Njezin put dokaz je da invaliditet nije prepreka za uspjeh.
" Otac mi je s Brača, majka iz Bosne, rođena sam u Splitu i prvih deset mjeseci života bila zdrava beba, do trenutka kada sam dobila visoku temperaturu i povredu leđne moždine pri punkciji u Splitskoj bolnici. Stanje je bilo ozbiljno i prebacili su me u Vinogradsku bolnicu u Zagrebu kako bi mi spasili život. Nakon toga su me prebacili u Rijeku. Mama je tada bila trudna, nije mogla ostati sa mnom, pa brigu o meni preuzimaju rođaci Maja i Krešimir. Oni su me uzimali svojoj kući preko vikenda, a nakon izlaska iz bolnice dogovorili su se da ću ostati kod njih do polaska u osnovnu školu. Ostala sam sve do studija i njih doživljavam kao druge roditelje, a njihovu djecu gledam kao svoju braću.
"Bila sam u Norveškoj i vidjela da sustav može savršeno funkcionirati i da to ne ovisi o novcu"
Unatoč invaliditetu, krenula sam u redovnu osnovnu školu i sve je bilo potpuno u redu. Nakon osnovne upisala sam klasičnu salezijansku gimnaziju i po završetku došla u Zagreb, upisala studij, 2008. diplomirala sam na Institutu za kršćansku duhovnost na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, pri čemu sam dobila nagradu za najbolji diplomski rad. Zatim sam upisala doktorat na socijalnom radu Pravnog fakulteta i trenutno sam druga godina. Od radnih iskustava posebno bih istaknula posao u savjetovalištu Studenskog centra, što je bio zanimljiv posao pun izazova. Konkretno, pomagala sam studentima u učenju i drugim problemima s kojim se susreću. Većinom se radilo o studentima koji dolaze u Zagreb, potpuno novu sredinu, ostavljaju svoje obitelji. Predsjednica sam udruge studenata s invaliditetom“SIZIF“. Trenutno radim kao asistent na Medijskom sveučičištu u Koprivnici.
Vjera mi je jako pomogla u životu, jer je vjera nešto što daje snagu kad sve lađe potonu. Upravo o tome pišem knjigu. Postoji razlika između duhovnosti, vjere i religije. Vjera je ono što ima svatko, bez obzira je li netko pripadnik određene religijske skupine ili nije. Osobno se zalažem za otvorenost i za slobodu, dakle da svatko živi u slobodi u kojoj želi biti. Najvažniji je osobni susret s Bogom, u čemu se može crpsti snaga. Ja je crpim u svakodnevnoj molitvi, u čitanju Biblije, u svakodnevnom razmatranju. To ja zovem - moja kava s Bogom. Potrudim se, ustanem ranije tako da imam vremena i snage susresti se s Bogom. Kad čovjek krene u novi dan bez Boga, bez Njega, onda je u čovjeku praznina. Drukčije je kad se krene s nekim u jednom odnosu za kojeg znam da me prati u svemu. Kad dođe teško vrijeme i kad se zakomplicira u životu, onda kažem: Ti, Bože, imaš kontrolu i molim te rješavaj to! Vjera mi je jako puno pomogla. Duh Sveti djeluje, radi i čini. On je i danas aktivan kao i u vrijeme prve Crkve, samo ga treba čuti. Bog je osoba i s Njim se može jako lijepo razgovarati.
"Vjera mi je jako pomogla u životu, jer je vjera nešto što daje snagu kad sve lađe potonu. Upravo o tome pišem knjigu"
Davno sam uvidjela da sam drukčija. Ranije nisam hodala sa štakom, zapravo sve je bilo uz normalno funkcioniranje i neograničeno kretanje. U šetnji i na tramvajskoj postaji primijetila sam da me ljudi gledaju, promatraju moj hod. Zapitala bih se zašto, a tada bih se sjetila, pa ja hodam malo drukčije. Teškoće mogu biti svagdje, a ne moraju biti nigdje. Može mi biti teško prijeći tri stube ili ući u tramvaj. Sve može biti teškoća, ali ako će mi pomoći netko od prijatelja, to se sve lako svlada. Ovisi koliko je socijalna osjetljivost razvijena, toliko je meni život olakšan. Nažalost, u našem društvu nema dovoljno socijalne osjetljivosti.
Bila sam u Norveškoj i vidjela da sustav može savršeno funkcionirati i da to ne ovisi o novcu. Oni su od djetinjstva učeni da poštuju zakon i pravila, a mi smo od početka učeni da to obilazimo. Kad me netko pita da li imam vez, ja kažem:“Imam vezu najbolju na svijetu - imam Boga.“
Prognozirali su da neću stati na noge - ja sam prohodala, da neću završiti školu - ja sam na doktoratu.
Sve je u Božjim rukama. Invaliditet nije moj identitet.
Božica Ravlić
Objavljeno: 09.05.2013