Moja priča: Marina Habijanec
Unatoč brojnim barijerama i predrasudama okoline, Marina sa suprugom vodi obrt koji dobro posluje. "Cijenim spoznaju da mi moj tjelesni invaliditet neće umanjiti doživljaj življenja", kaže ova uspješna poduzetnica
Marina Habijanec je 37-godišnja žena koja je još kao djevojčica upoznala svijet osoba s invaliditetom. Sve proživljeno, mala sredina, odlazak iz poznatog okruženja u doba puberteta... nisu je zaustavili i pokolebali u želji da nakon srednjoškolskog obrazovanja počne samostalan život. Danas suprug i ona vode vlastiti obrt i žive od svog rada. Nije jednostavno, vi koji živite s invalidskim kolicima znate sve svakodnevne prepreke, no Marina dokazuje da je moguće.
"Do svoje pete godine bila sam zdravo dijete", počinje svoju životnu priču Marina Habijanec.
"Tada mi je utvrđena srčana mana koju su liječnici pokušali otkloniti operacijama. Za vrijeme drugog zahvata došlo je do komplikacija i ostajem nepokretna od struka na niže. Paraplegija i invalidska kolica postaju neizostavan dio moga življenja.
Djetinjstvo sam provela u malenom selu u blizini Novog Marofa. Polaskom u redovnu osnovnu školu ni u jednom trenutku nisam bila uskraćena za neki dio odrastanja zbog toga što sam osoba s invaliditetom. Problem se pojavio pri kraju osnovnoškolskog obrazovanja, a vezano uz daljnju izobrazbu. Naime, nijedna srednja škola u okolici mog stanovanja nije bila prilagođena osobama s invaliditetom, a uz to pojavio se i problem putovanja od kuće do škole gdje također nije postojao adekvatan prijevoz. Ono najgore od svega bilo je što je moja majka na upite o mom upisu u srednju školu dobivala negativne odgovore, uz obrazloženja da bih ja usporavala redovitu nastavu te da bi bilo najbolje da krenem u neku specijaliziranu ustanovu prilagođenu mom stanju.
Nakon tih problema i nerazumijevanja, krenula sam u srednju školu u Zagrebu, u Centru Dubrava, gdje sam stekla zvanje ekonomskog tehničara. U Centru Dubrava upoznala sam i svog supruga te smo nakon završene škole odlučili ostati u Zagrebu i započeti zajednički život.
Postojala je ogromna volja i želja, no početak je bio iznimno težak. Oboje smo pokušali naći posao u struci. Nailazili smo na mnoge predrasude i konstantna odbijanja. Da bi situacija bila još teža, moram spomenuti da smo podstanari i da je pronaći adekvatan stan donekle prilagođen našem invaliditetu bilo jako teško. Pronaći stanodavca koja bi invalidnim osobama želio iznajmiti stan bila je još teža. No, nešto se moralo raditi. Moj suprug je pokretniji od mene pa je uspio odrađivati razne privremene poslove da bismo preživjeli.
Sreća nam se osmijehnula jednog dana kada smo shvatili da se ja snalazim u izradi ukrasnih predmeta. Suprug je odlučio otvoriti vlastiti obrt i od 2000. uspješno posluje. Ja sam mu određeno vrijeme pomagala te sam prije nekoliko godina i sama otvorila obrt za proizvodnju ukrasnih predmeta i uzgoj cvijeća. Kao i svugdje, nailazili smo na prepreke i predrasude, ali ih je bilo lakše rješavati jer sada smo već oboje imali određenih iskustava i veće samopouzdanje.
Kroz svoj posao, koji se isprepleće s mojim privatnim životom, stekla sam i nove osobine. Naučila sam bolje komunicirati s ljudima, postala sam aktivnija, snalažljivija, upornija i napornija ljudima koji su bezrazložno pred mene postavljali prepreke. Probleme sam počela gledati kao izazove iz kojih mogu nešto naučiti i steći još jedno novo iskustvo.
Ono najvažnije u mom životu je spoznaja da ja jesam fizički osoba s invaliditetom, ali da me to kao čovjeka apsolutno ne obilježava. Cijenim spoznaju da mi moj tjelesni invaliditet neće umanjiti doživljaj življenja. Danas sam sretna što sam svjesna svoje snage, što sam svjesna da sam ja sama kormilar svog života i da svojim postupcima upravljam svojim životom. Za razliku od prije 15 godina, kada sam mislila da zbog svog invaliditeta nemam veliki utjecaj na vlastiti život te da sam ovisna o drugima.
Zadovoljna sam što sam u svoj život uspjela privući ljude koji ne vide moja kolica već na mene gledaju kao na osobu koja u sebi ima puno pozitivne životne energije. Imam apsolutnu podršku svoga supruga u svemu. Imam slobodu koju sam stvorila svojim trudom, radom i razumnim pogledom na život. Sretna sam i ponosna na sebe zbog toga. To ne znači da mi je život ružičast i da nema nikakvih problema, ali način na koji sve to doživljavam je drugačiji i to je ono što mi život čini ljepšim i ugodnijim", zaključuje Marina.
Tekst i foto: Božica Ravlić
Objavljeno: 26.09.2014