Moja priča: Jasminka Topolovec
Ovo je priča dostojna holivudskog filma: Jasminka je majka troje odrasle djece, ima jednu unuku, ali još ne zna što se dogodilo s njezinom kćerkicom Gabrijelom koju je rodila prije deset godina, a rečeno joj je da je beba umrla neposredno nakon poroda
Jasminka Topolovec već deset godina živi s nadom da je njena beba preživjela i da će je jednom sresti. Životna priča kakvu viđamo na filmu, no ova je žena proživljava u dramatičnoj stvarnosti. Ne zna kada i kako će završiti. Kaže, ranije nije željela istupiti u javnost iz straha da će je optužiti za ludilo. Gdje mi to živimo, kada majka ne zna što je s bebom koju je rodila živu. Događaji koji su uslijedili nemaju logično objašnjenje.
"Bila je to moja četvrta trudnoća, uredna do te zadnje kontrole", priča Jasminka.
"Došla sam kod ginekologa koji je rekao da sam se otvorila i, dok sam čekala nalaz urina i krvi, krenuli su trudovi. Bilo je ljeto, vrijeme godišnjih odmora i ulaskom u Varaždinsku bolnicu šalju me na kirurgiju, obzirom da se ginekologija preuređivala. Porodila sam se u 24. tjednu trudnoće, vidjela sam svoju bebu. Nesvjesna od boli ništa nisam pitala. Pedijatrica mi je, državši bebu u rukama, tek usput rekla: 'Curica je živa, ali nije za život, gospođo, to je pobačaj.'
Riječi pedijatrice bile su jedino obraćanje meni, majci. Pet provedenih dana u bolnici liječnik niti jednom nije došao i razgovarao sa mnom. Pokušavala sam prihvatiti da je to bio pobačaj. Znala sam da imam još troje djece koja me trebaju. Bojala sam se postavljati pitanja i tražiti objašnjenja. Razdirala me tuga i bol za izgubljenom bebom, no pokušavala sam povjerovati da je to bio pobačaj.
Jasminka s kćerkom Petrom
Moja najmlađa kćer Petra bila je u trećem razredu osnovne škole. I ona je osjetila gubitak bebe koju je čekala cijela obitelj. Poziv iz škole ukazao mi je što se događa. Petra je, slikajući svoju obitelj, nacrtala i malu bebu. Petra je imala dugu kosu koja je počela ispadati u pramenovima. Cijela obitelj prolazila je kroz bol na svoj način. Morala sam zbog njih nastaviti život.
Prošlo je šest mjeseci od poroda kad me iznenadio poziv da se odmah javim u matični ured i dam ime djetetu rođenom 2. kolovoza 2004. godine. Nerealno sretna, očekivala sam da je možda moja djevojčica živa. Ušavši u matični ured dobila sam drsko i ljutito pitanje službenice: 'Zašto niste dali ime djetetu?'
Pitanja su se množila, kojem djetetu, moje dijete je umrlo, imala sam pobačaj?! Bol koja je utihnula vratila se u tom trenutku zajedno s nadom da je moje dijete živo. Počela sam maštati kako izgleda, sada stara šest mjeseci. Počeo je novi pakao. Službenica me samo pogledala i rekla da je beba upisana u knjigu rođenih 2. kolovoza 2004. godine u rodilištu, a umrla dan kasnije i da smislimo ime kako bi je upisali u knjige. Mislila sam da propadam u bezdan. Vrativši se iz matičnog ureda suprug i ja bili smo slomljeni.
Odlučili smo djevojčici koja je nestala iz našeg života dati ime Gabrijela. Odmah smo angažirali odvjetnika sa željom da dođem do jasnog odgovora što se dogodilo u bolnici i gdje je moja curica. Varaždinska bolnica branila se pričom da su sve činili kako bih ja ostala živa, a dijete je umrlo. Potpuna laž, nije bilo nikakvih komplikacija sa mnom.
Jasminkine kćerke Ivana i Petra s unučicom
Podaci koje smo saznali tijekom sudskog postupka nevjerojatni su i ne znamo kako ih objasniti. Rodila sam živu bebu 2. kolovoza 2004. godine, vidjela je, a nakon tužbe saznajem niz kontradiktornih podataka. Da nije bilo poziva iz matičnog ureda nastavila bih život prihvativši da sam imala pobačaj. Iz bolnice su se branili izjavom da sam bila u postporođajnoj depresiji i nisu me htjeli uznemiravati, pa zato nisu rekli da je dijete umrlo drugi dan. Brojna su pitanja koja postavljam i danas. Kako su mogli tek nakon šest mjeseci prijaviti da je beba umrla? Smrt bebe prijavljena 31. siječnja 2005. godine, a umrla je 3. kolovoza 2004. godine?!
Postupak na sudu trajao je tri godine. Nisam saznala što se dogodilo, gdje je moja Gabrijela. Pristala sam na ponudu bolnice koja mi je isplatila 40 tisuća kuna za duševne boli. Uvijek ću žaliti što sam prihvatila taj novac, ništa nije promijenio. Misli se uvijek vraćaju na taj dan, porod, godinama skupljam članke, pratim forume, slušam kako su živa i zdrava nedonoščad rođena s manje grama od moje Gabrijele. Bol i nada izmjenjuju se, nadam se živa je i saznat ću istinu. Svaki njezin rođendan osjećaji me svladaju. Majka sam troje odrasle djece, imam unuku i ne želim da se nekome ponovi moja priča", zaključuje Jasminka.
Jasminka je novac isplaćen za duševne boli uložila u trogodišnje školovanje. Položila je sve ispite i dobila srednju stručnu spremu, postala kvalificirana prodavačica. Kaže, uživala je u tom poslu kad bi radila na zamjenama. Danas ima 41 godinu. Voljela bi raditi, tako joj vrijeme brže prolazi i okupirana je drugim mislima. Možete li pomoći ženi koja je preživjela strašno iskustvo? Ne nalazi mir, jer pitanja bez odgovora čekaju. Imate li potrebe za vrijednom prodavačicom koja će raditi sa srcem i voljom javite se. Ona čeka svoju priliku.
Piše: Božica Ravlić
Objavljeno: 02.09.2014