Dora traži priliku da uloženi trud u obrazovanje plasira na tržištu rada, ne želi biti teret, nego doprinijeti razvoju društva u kojem živi. Dokazala je da može, zašto joj do sada nitko nije pružio priliku da pokaže svoje teško stečeno znanje?

Mlada žena kojoj je život od prve sekunde dolaska na svijet nametao izazove i tjerao je na borbu. Svi se rađamo s određenim talentima, sposobnostima, očekivanjima koja dolaze s godinama, ali mnogi nemaju jasnu viziju što žele, tko su i koji je njihov put? Dora jasno slijedi svoje ciljeve, ispunjava svoje snove i ne dozvoljava dijagnozi cerebralna paraliza da zaustavi njezin razvoj.
 - Rođena sam 1985. godine kao posljednje osmo dijete moje obitelji u Slavonskom Brodu - počinje svoju priču Dora. - Majka je imala 42 godine kada sam rođena, trudnoća je bila uredna, ali kada je došlo vrijeme poroda ja sam unazad mjesec dana naglo dobila na težini i rođena sam sa šest kilograma. Doktor na porodu mislio je da nema potrebe da radi carski rez. Nakon što je ostavio moju majku cijelu noć u mukama, u jutarnjim satima shvatio je da se porod ne odvija prema njegovim očekivanjima i tada dolazi drugi liječnik koji spašava život moje majke i mene. Pri porodu sam ostala bez kisika i došlo je do oštećenja središnjeg živčanog sustava, a posljedica je cerebralna paraliza. Drugi dan nakon pitanja majke o mojem stanju, liječnik odgovara da moli Boga da umrem, uz obrazloženje da će imati još djece, a ja ću biti fizički, mentalno i psihički težak invalid. Moji roditelji i moja obitelj su vjerovali su da se njegove prognoze neće ostvariti. Na izlasku iz bolnice mog liječničkog kartona nema. Doktor koji je mislio da ću ja umrijeti ga je bacio, tako da su me iz bolnice iznijeli na svoju odgovornost, bez otpusnog pisma - priča Dora.

Poremećaj koji nije bolest

Cerebralna paraliza može se definirati kao grupa poremećaja pokreta i položaja uzrokovana defektom ili oštećenjem nezrelog mozga. Pojam "cerebralna“ odnosi se na mozak, a "paraliza“ na poremećaj pokreta i položaja. Definicija i dijagnoza cerebralne paralize još su uvijek predmet mnogih diskusija. Predlaže se i novi naziv za cerebralnu paralizu, „centralni motorni deficit“, vjerujući da je to bolje razumljiv termin. Premda lezija ostaje neprogresivna, rezultirajuće oštećenja, nesposobnosti i hendikep mogu biti progresivni. Na svakih 2 000 živorođene novorođenčadi pet je rođeno s cerebralnom paralizom. Ta incidencija ostaje konstantna usprkos napretka opstetiritičke i pedijatrijske zaštite zadnjih 30 godina (Miller, Bachrach i sur. 1995).
Cerebralna paraliza nije bolest i ne može se izliječiti. To je stanje koje traje od rođenja do smrti. Budući da nema dva ista djeteta s cerebralnom paralizom, potreban je individualan program tretmana. Fizikalni terapeut, radni terapeut i govorni terapeut nastojat će poboljšati djetetov posturalni tonus, pokrete i govor. Učinkovitost fizikalnog tretmana ovisi o težini oštećenja mozga i o postojanju drugih oštećenja, kao što su malformacije i defekti osjetila, epilepsija i drugo te o samom tretmanu tj. vremenu kada je započet, koliko je ciljan i kakvim se intenzitetom provodi.
Dora nam govori da su roditelji brzo krenuli s terapijama na Goljaku, koji je u to vrijeme bio jedino mjesto u Hrvatskoj za djecu sa takvom vrstom oštećenja.

Volja za životom

- Odvojenost od obitelji nikad nisam dobro prihvaćala. Prve rečenice počela sam slagat sa osam mjeseci, govor je jedino što je kod mene došao na vrijeme bez pomoći stručnih osoba. Često sam se fizioterapeutima znala prijetiti da će ih moja braća istući i ubit jer meni nanose bol. Nakon nekoliko godina vježbanja i terapija ja još uvijek nisam hodala. Sa pet godina krenula sam na operaciju, kao svim osobama sa cerebralnom paralizom prva je bila operacija opuštanja tetiva. Nakon te operacije uz veliki trud moje obitelji i defektologinje  tete Željke Vučinić koja me je vježbala, napokon sam prohodala sa  šest godina. Roditelji ni od jednog svog djeteta prije mene nisu toliko bili sretni i radosni kada je prohodalo osim mene, jer znali su svi da iza toga kao iza svakog mog uspjeha stoji veliki trud i rad. Sa osam godina sam krenula u prvi razred osnovne škole u koju su prije mene išli svih mojih šestero braće i jedna sestra, tako da upis u školu nije zadavao brige. U školi su znali za mene i moje fizičko stanje, normalno kao i sva djeca sa cerebralnom paralizom i drugim fizičkim oštećenjima morala sam biti prvo polugodištu na promatranju.

"One ciljeve koje si zacrtam to su oni za koje vjerujem da mogu ostvariti. Fakultet sam završila. Radna knjižica još je prazna, želim raditi, ali posao još nisam našla"

Uspjela sam uz svoje aktivnosti i fizikalnu terapiju  normalno i redovno pratiti nastavu. Na putu do škole i na putu od škole išla sam s prijateljima, braća ili sestra došli bi nakon škole ne po mene nego po teški školski ruksak, te pustili mene da idem s ostalim učenicima. Za cijelo moje obrazovanje nisam zaslužna samo ja, koja nikad to nisam shvaćala kao teret, zaslužni su i moja obitelj koja je uvijek tu da meni bude podrška, kao i ja njima u njihovim životnim odlukama. Voljela sam se igrati,  izlaziti i družiti sa svojim vršnjacima kao i sada. Išla sam u glazbenu školu, nisam upoznala puno osoba koja su sa motoričkim oštećenjem išle u glazbenu školu, svirala sam klavir. Meni je to bila ujedno radna terapija i druženje sa svojim prijateljima od kojih sam bila uvijek dobro prihvaćena. S osobama od kojih nisam prihvaćena kao osoba s tjelesnim oštećenjem ne družim se, mislim da je to stvar čovjeka, jer ne moramo se uvijek svi sa svima družiti, ali zato se moramo poštovati. Glazbenu školu, nažalost, nisam završila, morala sam na operaciju kako bi se moje stanje popravilo, a osnovna škola je obvezna tako da je bilo normalno da nju moram završiti. Na školskim izletima često sam sa sobom morala imati pratnju učiteljica, razrednica, nisu se usudili voditi me samu. Osobe zaposlene u obrazovnim institucijama, trebale bi imati više sati nastave na svojim fakultetima, oko rada s djecom sa posebnim potrebama. Problem u ruralnim sredinama su i arhitektonske barijere.. Srednja škola kao ni svakom učeniku nije bila laka, treba se iz jednog okruženja prilagoditi drugom i novom okruženju. Polako sam gradivo savladavala neko sporije neko brže. Nakon maturalnog putovanja u Španjolsku, svi su razmišljali što nakon srednje škole, tako i ja. Nakon godinu dana pauze i odmora, odlučila sam pokušati studirati.

Klub mladih s invaliditetom 'Zvjezdica'

Pauzu koju sam uzela provela sam na raznim radionicama, edukacijama i skupovima osnaživanja osoba s invaliditetom. U gradu u kojem živim otvorilo se veleučilište, što je bilo savršeno za mene. Kako sam završila ekonomsku srednju školu smjer ekonomist, na veleučilištu sam upisala smjer menadžment. Bila sam sretna što ću i ja kao svi drugi studirati, što ću biti akademski građanin. Znala sam da je fakultet nešto teži od srednje škole, ali isto tako sam znala da ne smijem odustati, da u svemu trebam biti uporna. Studiranje mi je bilo nekada napornije fizički jer kao polupokretna osoba s invaliditetom, da bi došla do predavaonice, morala sam se  prvo popeti na sedmi kat derutne zgrade, no ako su mi prepreke bile barijere, prijatelji i moja starija sestra su bili tu da mi olakšaju pristup obrazovanju. One ciljeve koje si zacrtam to su oni za koje vjerujem da mogu ostvariti. Fakultet sam završila. Radna knjižica još je prazna, želim raditi, ali posao još nisam našla. Aktivna sam, član sam upravnog odbora i na neki način inkluzivno volontiram u svojoj udruzi distrofičara invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Slavonski Brod. Vodim klub mladih osoba s invaliditetom "Zvjezdica“. Javnost vidi ono što im se i kako im se pokaže, mediji su uvelike doprinijeli da ljudi počnu osobe s određenim oštećenjima percipirati s više uvažavanja i poštovanja. Često se dešava da se osobe s invaliditetom predstavlja kao osobe koje ništa ne mogu i onda su jadne, a nekada kada ih se pokaže da mogu i žele sve i svašta tada su heroji i supermeni. Shvatila sam to družeći se sa svojim prijateljima i društvom gdje sam ponekad jedina osoba s invaliditetom i nastojim kod njih rušiti predrasude. Diskriminaciji i nepravdi izloženi su sve osobe s manje mogućnosti. Puno ljudi u životu mi je govorilo da nešto neću moći, a meni je to bio veći poticaji od onoga kada bi mi netko rekao:“ Da moći ćeš ti to, samo tako nastavi.“ Položaj osoba sličnih meni u Hrvatskoj napreduje prvenstveno zahvaljujući civilnom društvu, koje upozorava i upućuje na svaku arhitektonsku barijeru i na svaku nepravdu. Hrvatska je potpisnica konvencija o pravima osoba s invaliditetom, u skladu s konvencijom vlast i određena ministarstva se moraju pridržavati, te se ne bi smjelo događati da takve osobe ne ispune svoja ljudska prava. Mi želimo samo da nam se prema našim mogućnostima i potrebama pruži mogućnost normalnog života.  Želim se još školovati, educirati i cijeli život obrazovati formalno i ne formalno. Voljela bih da mi moje fizičko stanje dopušta više. Nažalost, za vrijeme obrazovanja nije mi ostalo vremena za vježbanje i održavanje postojećeg stanja što se odrazilo na moje zdravlje - završava Dora.

Dora traži priliku da svoj uložen trud u obrazovanje plasira na tržištu rada, ne želi biti teret , želi doprinijeti razvoju društva i svijeta u kojem živi. Dokazala je da može, zašto joj do sada nitko nije pružio priliku da pokaže svoje teško stečeno znanje?

Božica Ravlić

Objavljeno: 24.04.2013