Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da se Andreja sjedećom odbojkom bavi tek godinu dana a već je postala kapetan ženske odbojkaške reprezentacije. Uz brojne obveze koje ima u klubu i reprezentaciji, stigne obavljati i posao u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje. Njezina priča može poslužiti kao inspiracija svim onim ženama s invaliditetom koje su klonule duhom

Andreja Giba uistinu je jedna "endemska biljka" u velikoj zajednici sportašica s invaliditetom. Sjedećom odbojkom, naime, počela se baviti tek prije godinu dana, trenira u klubu u kojemu je većina sportaša muškog spola, a već iza sebe ima zapažene rezultate. Ona je hodajuća ilustracija teze da tjelesni invaliditet može predstavljati ograničenje samo ako je duh slab.

U dobrom muškom društvu

Rođena je 1980. godine u Virovitici gdje je završila osnovnu i srednju ekonomsku školu sa zvanjem ekonomist. Trenutačno živi u Zagrebu,  a od 2006. godine zaposlena je u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje na radnom mjestu Kontrolora obračuna računa zdravstvenih ustanova. Evo njezine priče.

"Tjelesni sam 80-postotni invalid, a sjedećom odbojkom za invalidne osobe bavim se godinu dana i članica sam kluba 'Hrabri' iz Zagreba u kojemu je većina sportaša muškog spola. Članica sam novoformirane Hrvatske ženske reprezentacije  u sjedećoj odbojci koja se prvi puta sastala 2012. godine, iako sjedeća odbojka u Hrvatskoj postoji već gotovo 45 godina. Okosnica Hravtske reprezentacije su upravo igračice kluba 'Hrabri'. Od formiranja ženskog kluba sjedeće odbojke, odnosno ženske nacionalne momčadi, kapetanica sam kluba i reprezentacije te sam zadužena za većinu službenih protokola kada je u pitanju ženska sjedeća odbojka.

Kod rođenja mi je slomnljen kuk na desnoj nozi i ta mi je noga 23 cm kraća od lijeve.  Moji roditelji nikad nisu radili razliku između mene i ostale djece. Nikad nisam bila u kontaktu s nekim udrugama niti sudjelovala u bilo kakvim aktivnostima za osobe s invaliditetom. Uvijek sam bila energična i željna adrenalina, htjela sam biti vozačica automobilskih utrka, a ne sportašica (hahaha). Nikad nisam pokazivala interes za sportom niti se njime bavila, čak ni u školi.
Godine 2012. bivši predsjenik Saveza doslovno me zaustavio na ulici, počeo pričati o sjedećoj odobjci i pozvao na trening. Jedan trening bio je dovoljan da se zaljubim u taj sport.  Nisam ni znala da sam sportski tip. Kako treniram u muškom klubu, sve što sam naučila je zahvaljujući njima i treneru. Imali su puno živaca sa mnom jer je sjedeća odobjka - i sport općenito - bila velika nepoznanica za mene.

Adrenalin i brzina

S obzirom da sam u ovom sportu jako kratko, najdraži trenutak bila je prva pobjeda s reprezntacijom i sudjelovanje na Europskom prvenstvu u Poljskoj, nakon čega je želja za ovim sportom samo još više narasla. Ne mogu opisati riječima zašto volim ovaj sport, ali svatko tko igra sjedeću odbojku će razumjeti kad kažem; jednostavno se volim loptati. Kad sjednem na teren samo je u glavi odbojka, ništa više, sve ostalo se zaboravlja.
Zbog brzine igre, adrenalina, timskog rada u  ovom sportu sam se jednostavno našla da ispucam svu svoju energiju na terenu i lopti.  Ne propuštam niti jedan trening i kao kapetan reprezentacije trudim se svoj tim motivirati i gurati da još više rade i treniraju.  Pošto ženska ekipa sjedeće odbojke u Hvatskoj postoji tek godinu dana, želja mi što više promovirati ovaj sport i privući što više žena kako bi jednog dana imale i svoju žensku ligu", zaključuje svoju priču Andreja.

Zabilježio: Mladen Kristić

Objavljeno: 30.01.2014