Moja priča: Melisa Osmanović
"Odabrana sam da budem žrtva ove bolesti i do zadnjeg dana borit ću se protiv nje. Znam da lijek ne postoji, da mi nitko i ništa ne može pomoći, pa ipak se svaki dan trudim i kroz život idem s osmijehom", kaže ova sjajna sportašica i buduća ekonomistica iz Pule
Melisa, djevojka koja pršti optimizmom, svoje je roditelje obradovala ugledavši svijet na Badnjak prije dvadeset godina u Puli. Prve dvije godine života prolazile su idilično - veselo i razigrano dijete u gnijezdu sretne obitelji. Nadolazeća bolest nije ugasila sjaj i Melisa kao pozitivne junakinje serija koje obožava danas nesebično dijeli mir i osmijeh svojim bližnjima, ali i prolaznim likovima u svom životu.
Teška i neizlječiva bolest
“Kad sam kao dijete počela hodati život naše sretne obitelji dobio je novu dimenziju“, kaže Melisa. “Roditelji nisu slutili da će se sve promijeniti, sporo sam se dizala, hod je bio drugačiji i teško sam radila korake koji su bili nesigurni, a ja sve slabija. Primijetivši da se nešto događa odmah su me odveli doktoru i nakon niza pretraga i vremena provedenog u iščekivanju čuli su moju dijagnozu. Roditelji su ostali šokirani viješću da bolujem od teške i neizlječive bolesti - mišićna distrofija. Svijet im je stao, nikada nisu čuli za tu bolest, a tada su saznali da ću živjeti s njom. Nasljedna bolest, iako nismo našli bliže ili dalje rođake koji su je imali.
Sve se to dešavalo kada nisam bila svjesna svog stanja, pa ipak s vremenom i kako sam odrastala uviđala sam da sam drugačija i imam teškoće s kojima se moji vršnjaci ne susreću i nikada ih neće osjetiti i razumijeti u potpunosti. Brzo bih se umarala pri hodu po stepenicama, kao i nakon dugog hoda. Imala sam nekoliko operacija u Rijeci kako bi se produžile tetive, a time i odgodilo moje sjedanje u kolica. Znala sam da će doći dan kada samostalan hod neće biti moguć i vrijeme velike promijene.
Boćanje kao sudbina
Krenula sam u osnovnu školu i sa dvanaest godina sjela u svoja prva invalidska kolica. Bio je to veliki šok za mene, postepeno sam počela razumijevati vlastitu bolest i što me očekuje u budućnosti. Nije mi bilo lako, bilo je dana kada mi ništa nije bilo jasno, sve je bilo besmisleno. Veliki broj prijatelja, poznanika počeli su se polako udaljavati od mene, nisu me željeli u svom životu i tako sam uvidjela tko su mi prijatelji. Upisala sam se u srednju školu, više nisam bila dijete i očvrsnula sam kroz vrijeme koje je prošlo i ljude koji su pokazali pravo lice. Nisam dopuštala da me povrijedi ljudska glupost, upoznala sam mnoge nove prijatelje koji su me razumijeli i bili podrška cijelo ovo vrijeme i danas. Bilo mi je to jedno od najljepših životnih faza. Završila sam srednju ekonomsku školu;poslovni tajnik.
Od 2011. počela sam se aktivno baviti boćanjem za osobe s ivaliditetom. U početku kao junior,ali vrlo brzo sam počela postizati odlične rezultate i za godinu dana su me pozvali u Hrvatsku boćarsku reprezentaciju. Prošle i ove 2013. godine proglašena sam za najbolju boćaricu Hrvatske. Putujem na međunarodna i europska natjecanja. Zadnje veliko europsko natjecanje u lipnju je bilo u Portugalu u Guimaraesu. Trudim se biti najbolja i dati maksimum, uz sport i putovanja stekla sam nova poznanstava i iskustva. Svaki dan treniram nekoliko sati i samo treninzi, volja ali i želja me mogu odvesti do cilja. Cilj mi je sudjelovanje na paraolimpijadi, svjesna sam to je dug put, ali imam snage, volje i vjere da ću ga ostvariti.
Moje pjesme, moji snovi
Uz boćanje sam i studentica Ekonomskog fakulteta u Puli, upoznala sam i taj studentski život. Živim i pokušavam raditi sve kako bih osigurala budućnost i radila posao koji volim. Nažalost svjesna sam da to neće biti lak zadatak, živim u državi koja često nema razumijevanja za nas s drugačijim potrebama i teškoćama. Država bi nam trebala omogućiti da radimo kako bi bili korisni sebi i svojoj okolini. Mi imamo važnu ulogu u tome, moramo shvatiti da nam nitko neće pomoći ako sami sebi ne pomognemo. Moramo više ulagati u vlastito obrazovanje i truditi se ići kroz život najbolje što možemo.
U slobodno vrijeme volim pročitati neku dobru knjigu i proučavati psihologiju. Mislim da bez muzike i pjesama ne bih mogla živjeti. U zadnje vrijeme kada me nitko ne razumije muzika mi puno pomaže, posebno latino i odvede me u neki bolji svijet u kojem je sve dozvoljeno, a vrati me snažniju. Strastvena sam ljubiteljica telenovela i jedan od najvećih snova mi je posjetiti Meksiko. Moju strast pokušavam što bolje podijeliti s čitateljima portala Moja TV, gdje kao dopisnica pišem novosti o latinoameričkim glumcima i glumicama koje svakodnevno gledamo na našim TV ekranima. Trenutačno idem u auto-školu i uživam u ovom novom iskustvu.
Odabrana sam da budem žrtva ove bolesti i do zadnjeg dana borit ću se protiv nje. Znam da lijek ne postoji, da mi nitko i ništa ne može pomoći, pa ipak svaki dan se trudim i kroz život idem s osmijehom. Svima, kao i meni, neka bude jasno da sam ja odavno pobjednica."
Zabilježila: Božica Ravlić
Objavljeno: 22.11.2013