Već godinu dana u Udruzi slijepih Zagreb, točnije rečeno u klubu Udruge, svakim se petkom od 17 do 23 sata održavaju druženja slijepih i slabovidnih osoba. Na tim okupljanjima, koje možemo definirati kao svojevrsni after work party, vlada izrazito dobra i pozitivna atmosfera. O ovoj hvale vrijednoj inicijativi razgovaramo s pokretačem ovog događaja, mladim kreativcem Darijom Anušićem.

 

Kako si došao na ideju o organiziranju ovakvog tipa druženja, što te potaknulo?

- Na ideju o organiziranju druženja petkom za sve članove, a posebice za one mlađe i srednje životne dobi, došao sam sasvim slučajno. Sjedio sam s trojicom prijatelja, također članova Udruge slijepih Zagreb, u jednom kafiću na Branimirovoj. Dečki su bili članovi Udruge puno prije mene pa su s tugom i žalošću komentirali kako su klupske prostorije danas prazne i sumorne, dok se prije na istom mjestu okupljao velik broj slijepih i slabovidnih osoba. Predložio sam im da se međusobno organiziramo i otvorimo Whats Up grupu putem koje ćemo obavještavati sve zainteresirane kada se okupljamo u društvenim prostorijama. Iste večeri otvorio sam grupu koja je s vremenom sve više rasla, jer se u populaciji slijepih brzo proširio glas da je atmosfera u Klubu udruge živnula, pa danas grupa ima 30-ak članova sa zagrebačkog područja koji redovito dolaze na naše vesele petke. Iako su danas slijepe osobe puno bolje integrirane u društvenu zajednicu nego prije 30-ak i više godina, druženje u društvenim prostorijama Udruge ima puno prednosti. U tom prostoru slijepi su opušteniji jer imaju osjećaj da prostor pripada upravo njima, a za lakšu orijentaciju i samostalnost da i ne govorim. Slijepe osobe će se puno lakše snalaziti u prostoru u kojeg dolaze često nego u nekom kafiću gdje svaki put prepreka može iskrsnuti na drugom mjestu.

Jesi li zadovoljan odazivom članstva?

- Mogu reći da sam poprilično zadovoljan. Kada sam otvorio grupu i e-mail adresu za informiranje koja glasi petakuklubu@gmail.com, jer nemaju svi pametne telefone i Whats Up profil, bilo nas je svega desetakak. No, kao što rekoh, s vremenom se glas proširio i javljalo se sve više ljudi zainteresiranih da nam se pridruže. Iako je grupa u početku bila otvorenog tipa, mnogima je smetalo pristizanje mnoštva poruka, pa danas grupa služi kao neki informacijski servis na koji samo administrator može slati obavijesti o aktivnostima i organiziranim druženjima petkom.

Možemo reći kako se uglavnom na druženjima okupljaju mlađe generacije, otprilike ekipa od 20 do 35 godina.  No bilo je nekih pokušaja angažiranja i starije populacije...

- Da, upravo tako, okupljaju se većinom mladi. Kada sam došao u Udrugu, svi su kukali kako mladih nigdje nema te kako su postali užasno pasivni i asocijalni. Međutim, kada se to u zadnjih godinu dana počelo mijenjati, i neki stariji članovi osjetili su pozitivnu vibru na našim okupljanjima petkom, pa su me zamolili da koji petak obratim pažnju i na glazbu koju vole starije generacije kako bi ih privukli. Prilagodili smo glazbu i služba Udruge poslala je obavijest svima, ali na moje razočarenje došla je samo jedna osoba treće životne dobi. Ali nema veze, mi smo se i taj petak odlično zabavili i podružili u odličnoj atmosferi, a druženje petkom i dalje ostaje otvoreno za sve članove, bez obzira na dob, rasu, nacionalnost, i tome slično.

Imaš li dovoljno podrške od čelnih ljudi Udruge i što misliš da bi se moglo i trebalo poboljšati?

- Čim sam iznio svoj prijedlog aktualnom tajniku Udruge, moram iskreno priznati da sam naišao na veliku podršku oko organizacije i nabave pića petkom. Međutim, danas osjećam da te podrške lagano ponestaje jer upravni odbor Udruge nikako da riješi pitanje i status Kluba. Naime, neki članovi skupštine Udruge slijepih Zagreb smatraju kako treba registrirati ugostiteljsku djelatnost da bi prodaja pića bila legalna. Međutim, uvjeravam vas da se tu ne radi o nikakvoj prodaji niti o zgrtanju nekakvog profita. Radi se samo o tome da kupimo piće za vlastiti novac i zatim ga možete za istu nabavnu cijenu i kupiti na šanku Kluba. To radimo iz razloga jer nikad ne znamo koliko će osoba doći na druženje, a ne možemo od ljudi tražiti novac unaprijed ako nisu sigurni hoće li uopće doći na druženje. Također bi bilo neugodno ići od čovjeka do čovjeka i pitati ga koliko je soka ili kave popio, pa mu onda to naplatiti. Na ovakav način rada samo održavamo red i ljudskost, a nema apsolutno nikakvog govora o prodaji ili stvaranju nekakve materijalne koristi. Ako ćemo već govoriti i izmišljati priče o nekakvoj ilegali, što onda možemo reći za planinarske domove koji prodaju piće bez računa ili za neke druge klubove u raznim udrugama koji piće prodaju po puno većim cijenama od nabavne, a također bez računa. Zašto neki članovi uporno žele sabotirati ljude s kojima dijele istu sudbinu umjesto da s njima suosjećaju, zaista mi nije jasno i nikada ni neće biti.

U sklopu druženja si organizirao i razne sadržaje, poput gledanja i slušanja prijenosa nogometnih utakmica. Što planiraš u budućnosti?

- Da, početkom mjeseca listopada nas 30-ak članova popratilo je nogometnu kvalifikacijsku utakmicu Slovačka – Hrvatska i atmosfera je bila odlična. Prije nekoliko godina Udruga je putem donacija dobila fantastične zvučnike s pojačalom, pa smo ih spojili na televizor i dobili odlično ozvučenje. Jedino sam bio pomalo žalostan što ekran nije bio veći, radi slabovidnih članova koji ljepotu nogometne igre mogu popratiti i s nekim ostatkom vida ukoliko je ekran dovoljno velik. Stoga svakako razmišljamo o nabavi većeg televizora. Idealno bi bilo kad bi ga uspjeli nabaviti do početka europskog nogometnog prvenstva u lipnju jer bi mnoge članove jako razveselilo kad bi utakmice naše reprezentacije pratili upravo u Klubu Udruge. Nadam se da ću, pored svojih privatnih obaveza, do lipnja uspjeti napisati poneku molbu za donaciju i da ćemo to i ostvariti. Samo u Gradu Zagrebu živi otprilike šestina slijepih i slabovidnih osoba od ukupnog broja u Hrvatskoj, od kojih je barem tristotinjak mlađe ili srednje životne dobi. Smatram kako bi Udruga slijepih Zagreb morala i trebala puno više brinuti o njihovoj uključenosti u život Udruge, a ne samo očekivati da plate članarinu, pa ih zatim gurnuti na marginu. Ima tu i puno samaca koji bi i vikendom rado izašli na mjesto predviđeno upravo za njih, pa se često pitam zašto se po tom pitanju ne ugledamo na neke strane zemlje u kojima slijepi imaju svoje restorane i kafiće? A čuo sam da čak i neke susjedne zemlje slabije gospodarske razvijenosti imaju klubove za slijepe koji rade i vikendom. Kako to da Zagreb nema takvo nešto? Treba li krivca tražiti u nemaru Udruge ili Ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, ne mogu sa sigurnošću utvrditi. No ono što mogu reći iz vlastitog iskustva i iz prve ruke je da slijepi u Zagrebu vape upravo za takvim mjestom gdje će moći u miru popiti kavu ili pojesti neki obrok kako bi se maknuli iz svoja zatvorska četiri zida. Zato apeliram na Udrugu i Grad da učine nešto po tom pitanju jer bi time aktivirali slijepe i povećali njihovu kvalitetu života.

Razgovarao: Marko Baković

Objavljeno: 11.03.2020