Intervju, Matija Sloup: Barijere u životu samo su one u glavi koje si vi sami postavite

Matija ne priznaje prepreke i kaže kako se upornošću sve može premostiti. Invaliditet mu nikada nije predstavljao problem, a važnu ulogu u njegovim postignućima ima obitelj koja mu je velika potpora

 

Danas ste Svjetski prvak u bacanju diska, a ide Vam i s kuglom, kako se i kada rodila ljubav prema atletici?

- Kugla je zapravo moja primarna i glavna disciplina koju intenzivno treniram i s kojom se natječem na svim većim natjecanjima koje organizira Međunarodni paraolimpijski odbor, te sam na svjetskoj rang listi četvrti.

Svjetski rekord u bacanju diska u svojoj kategoriji (F40-osobe nižeg rasta) bacio sam na natjecanjima na kojima sam se mogao natjecati u bacanju te discipline (na međunarodnim mitinzima), što me plasiralo na vrh svjetske rang liste bacača diska. Paraolimpijske discipline za moju kategoriju su samo kugla i koplje, a budući da je disk tehnički sličan bacanju kugle, tj. tehnika rotacije, treniram i bacanje diska u manjem volumenu.

Ljubav prema sportu se javila na početku srednjoškolskih dana kada sam s prijateljem prvi put ušao u teretanu. Tada sam po prvi put spoznao svoje mogućnosti, svoje tijelo, kao i psihu. Izgradio sam si atletsko tijelo kakvo sam mogao samo sanjati. Obožavao sam gledati pozitivne promjene na sebi iz mjeseca u mjesec, to me ispunjavalo. Krajem srednje škole, 2014. godine sasvim sam slučajno  naletio na sada već dobrog klupskog prijatelja, ali tada poznanika Antu Vrbanca. Sreli smo se na ulici u gradu, on me pozvao da svratim jedan dan u klub AK Odisej OSI Kutina u kojem se trenira atletika, bacačke discipline.

Na prvu nisam baš bio zainteresiran jer sam već imao sport koji me u potpunosti ispunjuje, ali obećao sam da ću doći u posjet vidjeti kako trenira i otišao sam. Taj dan kada sam došao u posjet klubu, Mate Domjanović i trener Mihovil Rendulić prepoznali su moj potencijal. Kada sam uhvatio kuglu u ruku promijenio mi se život za 180 stupnjeva. To je bilo to!

Na koliko ste natjecanja do danas bili i koliko ste medalja osvojili?

- U svojoj zapravo kratkoj sportskoj karijeri, preciznije u tri godine kako treniram atletiku, uspio sam ući u prvoj godini treniranja u Hrvatsku atletsku reprezentaciju s tada tek 18 godina. Natjecao sam se na više od 30 natjecanja s kojih imam 15-ak zlatnih medalja. Bio sam od Sochija, Rusije, do Rio de Janeira, koje su zapravo bile moje prve Paraolimpijske igre.

Jesu li Vam postignuća u sportu pomogla da se izgradite kao osoba?

- Sama disciplina, predanost treningu i redu u ovome teškom sportu su me itekako izgradile kao osobu. Što ojačale fizički i psihićki tako i duhovno. Pronašao sam poveznicu s mirom i strpljenjem i s činjenicom da će jednog dana sve doći na svoje, samo treba vjerovati i biti uporan.

Osim bavljenja sportom, Vi i studirate – koliko je teško uskladiti pripreme i natjecanja sa studentskim obvezama i kako provodite slobodno vrijeme? Što Vam puni baterije?

- Student sam treće godine Poslovne ekonomije na međunarodnom Sveučilištu Libertas u Kutini. Na početku svog studentskog obrazovanja bio sam dva mjeseca u Zagrebu na Ekonomskom fakultetu gdje sam shvatio da me ubrzan ritam metropole i veliki manjak vremena ne privlače i da mi se to ne sviđa jer nisam imao uvjete i vremena za treninge koji su me kao što sam rekao ispunjavali.

Prebacio sam se na faks u svome gradu, gdje mi je uvelike lakše. Ovdje imam izvrsne uvjete za trening, odličnog trenera, prijatelje i djevojku, kao i vremena za sebe. Što se tiče učenja i svega ostalog, doista se trudim biti što organiziraniji i uvijek si planiram dan unaprijed i tako imam ravnotežu među obavezama.

Osoba ste niskog rasta, je li Vam visina ikad u životu predstavljala problem i kako ste se kroz život nosili s onim "drugačiji sam" i pogledima ljudi bez invaliditeta?

- Moja visina me nikada nije sprečavala da budem ustrajan u svojim naumima. Bilo je situacija kada nešto nisam mogao napraviti pa sam trebao nečiju pomoć, ali nikada mi nije bio problem zamoliti nekoga za nešto i nisam se smatrao drugačijim od ostalih. Bilo je situacija u osnovnoškolskim danima, prvom razredu kada bi me djeca pogledavala, nije im bilo jasno kako sam ja tako manji od njih, pa su se čudila... Mene to nije previše smetalo jer su me moji roditelji pripremili i učili od malih nogu svemu, upozorili su me da mi se mogu događati neke čudne situacije s ostalim ljudima. Sve sam ja to dobro primio. Naravno, kad sam se upoznao i sprijateljio s ostalom ekipom iz prvog razreda, sve je bilo normalno, bio sam miljenik razreda. Za sve probleme sam se uvijek dobro pripremio i tako ih lakše nosio.

Koliku ulogu u svemu što ste do sada postigli ima Vaša obitelj?

- Obitelj ima jako veliku ulogu u svemu. Ona mi je velika podrška i potpora. Razumije sve moje probleme i pokušavamo ih zajedno riješiti, što mi uvelike olakšava neke dane kada nisam najbolje. Da nemam takvu obitelj kakvu imam, vjerojatno od svega ovoga se ne bih ostvarilo ništa, niti bih bio ovakva osoba kakva sam danas, zbog čega sam vrlo zahvalan i osjećam se blagoslovljenim takvom obitelji.

Koja bi bila Vaša poruka svim osobama s invaliditetom, posebno mladima koji se možda još traže na svom životnom putu?

- Moja poruka osobama s invaliditetom, kao i svim ostalim ljudima, je da su barijere u životu samo one u glavi koje si vi sami postavite. Sve se može proći, samo treba biti strpljiv, uporan, i treba vjerovati. Ja sam našao u životu ono što me ispunjava i u čemu se vidim i dalje u životu. Tako treba ići iz dana u dan, pažljivo, i širiti svoja razmišljanja pa će osoba naći nešto sto ju usrećuje.

 Za kraj otkrijte nam svoje želje za budućnost na privatnom i sportskom planu?

- Planiram ove godine završiti preddiplomski studij i krajem godine osvojiti medalju na Europskom atletskom prvenstvu u bacanju kugle kao šećer na kraju.

Razgovarala: Anita Blažinović

 

Povezane vijesti