Osvrt Božice Ravlić: Babaroge koje mi zagorčavaju život
Koji je to stav kada me žena koja je i sama osoba s invaliditetom, poznaje me, prekid moje veze komentira riječima: "Božice, pa uvijek sam se i pitala zašto bi zdrav muškarac pored toliko zdravih žena bio u vezi s tobom“
Anđeli su u kršćanstvu duhovna bića koja nemaju tijelo, ipak imaju osobnost i slobodnu volju. Kršćani vjeruju da svaki čovjek ima svojeg nevidljivog zaštitnika, vlastitog anđela čuvara. Vjerujem da moj anđeo ili anđeli imaju ponekad i previše zadataka. Dovoljan je moj izlazak iz kuće. Svaki kamen, izbočina, rupa, slučajno ili namjerno odbačen predmet za mene je bomba. Bomba koja me može izbaciti iz kolica, promijeniti moje planove i izazvati razne posljedice. Takve opasnosti nešto su na što ne mogu utjecati, mogu samo biti koncentrirana i paziti kuda se krećem. Ljudi koje susrećem na svom putu nešto su potpuno nepoznato. Njihove reakcije su ono što me često dovodi u veću opasnost.
Anđeli i ljudi
Po rabinskom učenju svijet je naseljen anđelima i ljudima. Ova teorija mi se sviđa. Lijepo zvuči, dok se ne umiješa kršćanstvo sa anđelima koji su se odmetnuli od Boga i nazivaju se đavoli. Dok sam bila bez svoje prateće opreme, mojih kolica, nisam razmišljala o anđelima. Bila sam sama sebi dovoljna, mislila sam da sve što se događa posljedica je mojih djela. Danas razmišljam drugačije, dogodio se preveliki broj šokova koje nisam mogla prebroditi ako neka viša sila nije djelovala. Prihvatila sam anđele, nažalost ovaj novi život pokazao mi je da uz njih postoje i dvije vrste ljudi. To nisu đavoli. Ne, ja ih zovem malim babarogama, frustrirana bića koja svoje neznanje, ograničenost, predrasude misle da mogu liječiti preko mene. Svaki dan susrećem ih i pokušavam da ne unište mir do kojega sam došla prihvaćajući sve što je dolazilo kao izazov koji moram svladati i koji me učinio jačom.
"Nisam zaboravila i onu drugu vrstu ljudi, zbog kojih sam i dalje svjesna vrijednosti života, koji su dokaz da babaroge mogu samo plašiti malu djecu, ali i djeca više ne vjeruju u njih"
Pokušala sam već mnogo puta objasniti sebi, prihvatiti, ja sam invalida. Ne mogu, žao mi je, uistinu ne mogu. Bilo je trenutaka kada sam samo imala želju pustiti vrisak od šokiranosti izjavama i ponašanjem muških prijatelja, koji istovremeno nisu mogli obuzdati svoju mušku stranu. Koja je to logika kada me muškarac pita koliko novaca je potrebno uložiti u mene da opet hodam, jer savršena sam, samo moram ustati. Nisam lutka koja je pukla, pa će je popravak vratiti u prvobitno stanje. Hod neće promijeniti moj mozak, misli i osjećaje. Koji je to stav kada me žena koja je i sama osoba s invaliditetom, poznaje me, prekid moje veze komentira riječima: "Božice, pa uvijek sam se i pitala zašto bi zdrav muškarac pored toliko zdravih žena bio u vezi s tobom.“ Ovakvi neargumentirani stavovi samo su razlog više da kao što mi je navela jedna osoba budem još tvrdoglavija. Ako je tvrdoglavost to što sam svjesna da sam jača i sposobnija od velikog broja žena koje ne trebaju popravak i šeću gradom. U mojoj glavi ja ću uvijek biti prvo žena, spremna na izazove i mogućnosti koje mi se sviđaju i želim prihvatiti.
Laži o prilagodbi
Sjećam se kao djevojčicu naučili su me da su osnovne riječi: hvala i molim. To su izrazi koje bi trebalo češće upotrebljavati, ali ja sam umorna od njih. Ne zbog opravdane potrebe da ih kažem, umorna sam od laži o prilagodbi, konvencije o pravima osoba s invaliditetom, uzalud potrošenih sredstva na prilagodbe koje ne služe svrsi i prisiljavaju me da tražim pomoć ako želim živjeti slobodno.
Tko je kriv? Vi, osobe s invaliditetom koje ste se opustile do te mjere da drugi govore umjesto vas, vi zbog kojih i mene gledaju kao nemoćnu. Ne interesira me u što vjerujete, želim samo da počnete vjerovati u sebe, poštivati svoju osobnost, progovorite i ukažete na naše potrebe.
Nisam zaboravila i onu drugu vrstu ljudi, zbog kojih sam i dalje svjesna vrijednosti života, koji su dokaz da babaroge mogu samo plašiti malu djecu, ali i djeca više ne vjeruju u njih.
Objavljeno: 19.06.2013