Moja priča: Saša Mikolaci
"Kad imaš cilj, nitko te ne može zaustaviti ni sputati. A moja malenkost ga ima. Pošto se bavim šahom, cilj mi je postati svjetski prvak", kaže uz ostalo šahist s invaliditetom iz ŠK 'Stjepan Bosak' - URIHO
"Motivacija čini najvažniji segment u životu. Motiviraju me ljudi koji postignu nešto svojim radom. Oni su mi zvijezda vodilja. Sve što zamislite možete i ostvariti", poručuje Saša Mikolaci (49) iz Zagreba, šahist s invaliditetom u Šahovskom klubu 'Stjepan Bosak' – URIHO.
Mikolaci je rođen s dijagnozom cerebralne paralize. U osnovnu školu do četvrtog razreda išao je na Goljak, peti i šesti razred pohađao je na Zelengaju, a od sedmog razreda do kraja srednje u Centar za obrazovanje i osposobljavanje u Dubravi. Završio je za upravnog referenta te maturirao 1986. godine. Želja mu je bila upisati Pravni fakultet, međutim, gledajući oko sebe mnoge koji nisu dobivali posao nakon što su diplomirali, odustao je od tog nauma. Nakon mature uspio je dobiti zaposlenje preko Zavoda za zapošljavanje tek 1989. godine, i to u tvornici 'Tutunović' na godinu i pol dana. Radio je doma i stvarao plastične križiće za pločice, što mu je davalo osjećaj korisnosti.
Sa šahovskom igrom upoznao se već u osnovnoj školi, a profesor Bušić usadio mu je šahovske temelje. Uzgred, obožavao je svoju razrednicu Marijanu Dautović koja je širila pozitivni duh.
Pohađao je razne kompjutorske tečajeve, od čega najvažniji 2009. godine - ECDL u Algebri u trajanju od dva mjeseca, nakon čega je dobio certifikat poslovnog informatičara.
"Ne trebam niti govoriti koliko sam bio sretan i zadovoljan, kada sam preko javnih radova zaposlen 2013. godine. Tada sam konačno počeo obavljati posao u struci. To je trajalo samo devet mjeseci, nakon čega sam ponovno morao na burzu. Ne želim ići u mirovinu jer smatram da imam potencijala, energije i volje za radom. Želim raditi i zaraditi pristojnu plaću kako bih bio samostalan. Jer invalidske mirovine su sramotno niske i naprosto tjeraju gotovo svakog da mora živjeti uz nekog, budući je nemoguće mjesečno preživjeti uz te iznose. Da se čovjek razboli ili je konstantno bolestan, troškove liječenja ne može time prekriti“, kaže Saša.
Hobiji koji ga odvlače od svakodnevnih problema su čitanje, igranje šaha, slikanje, odlazak u kazalište i na koncerte, 'surfanje bespućima interneta', igranje domina, slušanje glazbe, gledanje serija te prakticiranje joge. Svestran kakav jest, obožava i horore te znanstvenu fantastiku, a od glazbe techno, rave i dance.
"Kad imaš cilj, nitko te ne može zaustaviti ni sputati. A moja malenkost ga ima. Pošto se bavim šahom, cilj mi je postati svjetski prvak. Što se tiče barijera, ima ih koliko hoćeš: i fizičkih i mentalnih. Ove druge su najgore. Treba uložiti napora na objašnjavanju da su osobe s invaliditetom ravnopravne sa 'zdravim' osobama. Neki te odmah prihvate onakvog kakav jesi, nekima treba vremena da shvate, a nekima se ne isplati niti objašnjavati. Ovim putem zahvaljujem se svojim prijateljima iz kluba Krsti, Nevenu, Murisu i ostalim dečkima, koji su imali strpljenja čekati me dok se ne prilagodim. Trpili su moje poraze. Hvala vam dečki!“, završava svoju priču Mikolaci, kojemu igranje u Šahovskom klubu 'Stjepan Bosak' - URIHO znači i čast i veliku odgovornost.
Domagoj Glažar
Objavljeno: 07.01.2016