Moja priča: Damir Fatušić

Nevjerojatan je on čovjek pa ni njegova životna priča nije obična. Kako je, zaboga, moguće živjeti s teškim invaliditetom a opet voditi šahovski klub, neprestano se obrazovati i usavršavati i na sve, doslovce sve, gledati pozitivno? Damir nudi jednostavne odgovore

Damir s nikad prežaljenim prijateljem Markom Damjanovićem

Ovo je priča o mladiću s kojim je svaki razgovor ugodno iskustvo. Pun optimizma, energije, priča o životu koji ga nije nimalo mazio. Imao je puno kušnji s kojima se uspješno nosio zahvaljujući zavidnoj volji i snazi. 

Damir Fatušić rođen je u Zagrebu 1985. godine. Uskoro mu je dijagnosticirana spinalna mišićna amiotrofija, no to ga nije spriječilo da provede aktivno i jako lijepo djetinjstvo u Brčkom, u Bosni i Hercegovini.

"Kao i mnogima, i meni je taj balon ljepote i nevinosti naglo eksplodirao i iščezao u dimu i vatri onoga za što svi mislimo da se događa drugima, nikako nama. Definitivno ti se promijeni slika, iluzija svijeta u glavi kad te noću budi grmljavina koja to nije.

Pa ipak, mama i ja često volimo reći da je meni rat – koliko god to možda ružno zvučalo - donio nešto dobro u životu jer, u usporedbi sa Zagrebom, Brčko je mali grad i uvjeti za život osoba s invaliditetom tu su neusporedivo bolji. Tako da na tu prisilnu selidbu u Zagreb, kao i na većinu stvari u životu, gledam pozitivno. Zapravo, takav je i moj odnos prema invaliditetu. On nije nešto što me određuje, ali je dio mene i ja ga ne bih mijenjao jer sam zadovoljan svojim životom. Možda mi nitko neće vjerovati, ali to je istina.

Kako obično u životu volim ići glavom kroz zid i birati onaj teži i izazovniji (ne nužno i pametniji) put, tako sam završio redovnu osnovnu školu i IV. jezičnu gimnaziju u Zagrebu. Naravno, zbog toga sam izgubio i neke povlastice jer sustav ne propušta kazniti takvu smjelost. Nakon toga sam upisao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvu godinu sam dao u roku, no nakon toga zbog zdravstenih problema i iz protesta zbog jako loše provođenog Bolonjskog procesa odlazim s faksa i dosad se nisam osvrnuo. Ono čime se jako ponosim, barem što se školovanja tiče, a što mi je i privatno i profesionalno jako pomoglo u životu, je onih deset godina učenja engleskog jezika, te tečajevi web dizajna i video produkcije i snimanja. Svima koji imaju volje i mogućnosti najtoplije preporučujem takve sustave obrazovanja – moderni su, efikasni i puno pristupačniji od klasičnog obrazovanja. Tu bih dodao i da sam imao sreću i povlasticu biti prva osoba u Hrvatskoj s osobnim asistentom, no to je već priča za sebe.

Osim WordCrypta, na kojem još uvijek radimo, bavio sam se i još se bavim i raznim drugim stvarima, uglavnom vezanim za digitalnu umjetnost, grafiku i programiranje - računala općenito. Posebno se ponosim sudjelovanjem u projektu 'Drugo lice invalidnosti', o kojem je In Portal puno pisao. Veliki sam ljubitelj filmova, science fictiona i horrora, volim videoigre i stripove, a ono što malo ljudi o meni zna je da pišem, ili bar pokušavam, napisati roman, ali ne očekujte me na idućem Interliberu. Niti na onom za pedeset ili sto godina. Šalu na stranu, mašta je među čovjekovim najjačim alatima, koristite ju!", poručuje Damir.

Uz sve ostalo, uspio je biti aktivan i u sportu pa je tako kao član Boćarskog kluba OSI DDZ Željko Klepač – Uriho. Godine 2006., u svojoj debitantskoj sezoni, u kategoriji BC3 osvojio i naslov državnog prvaka. Pa ipak, posebno mjesto u njegovom srcu i životu zauzima Šahovski klub Stjepan Bosak – URIHO. Ne samo zbog šaha, nego i zbog prijatelja Krste Kovačevića te posebno zbog Marka Damjanovića, prethodnog predsjednika kluba i novinara In Portala koji nas je napustio u srpnju ove godine.

"Član sam kluba već više od deset godina i bilo je puno teških situacija, ali tog 2. srpnja, kad smo izgubili prijatelja Marka Damjanovića, srušio se ne samo dio našeg svijeta, nego je postojala realna mogućnost da se sruši i klub. Srećom, brzo smo se složili da je upravo to ono što nikako ne smijemo dopustiti. Nakon puno vijećanja i sastanaka dogovorili smo da ćemo se svi zajedno založiti i nastaviti tamo gdje je Marko stao, njemu na ponos. Iako mi je to bila možda i najteža odluka u životu, pristao sam preuzeti odgovornost i ulogu predsjednika 'Bosakovaca'.

Pobjednička ekipa ŠK 'Stjepan Bosak' - URIHO

Iako je ponekad teško, i fizički i emocionalno, mislim da su sve donesene odluke bile pozitivne i nadam se da obavljamo dobar posao. Rezultati su svakako tu – na državnom prvenstvu u Vodicama smo osvojili ekipno zlato, te pojedinačno zlato i broncu, a i prva ekipa kluba se vratila u treću hrvatsku šahovsku ligu, što su sve sjajni uspjesi na kojim čestitam svim našim šahistima.

Naravno da ništa od toga nije moja zasluga, jer lako je graditi uspjehe na ramenima titana, ali moram reći da se jako ponosim na svemu što smo postigli. Za kraj posebno i poimence želim zahvaliti dečkima iz Upravnog odbora – Denisu Rosandiću, Zoranu Matani, Krsti Kovačeviću i Luki Kelleru. Bez njihove pomoći i podrške sav moj trud bio bi uzaludan", završava svoju priču Damir.

Domagoj Glažar

 

Povezane vijesti