"Onima koji ponekad zastanu na pola puta, možda izgube ambicije, motivaciju za nastavkom školovanja, poručujem da invaliditet ne smije biti opravdanje i prepreka na putu do uspjeha", kaže brucoš Poslovne ekonomije Sveučilišta u Zagrebu, koji od rođenja živi s cerebralnom paralizom

 

Ostanak bez kisika pri porodu uzrokovao je cerebralnu paralizu danas dvadesetogodišnjeg mladića koji pozitivnim i veoma realnim stavom kroči kroz život. Tomislav Bolčević iz Donje Voće, zahvaljujući obitelji i vlastitom zalaganju, osvijestio je svoje želje i mogućnosti te ove godine upisao diplomski studij Poslovne ekonomije Sveučilišta u Zagrebu.

"U osnovnu školu krenuo sam u Klenovniku dobro prihvaćen od učenika i profesora. Problem je bila velika udaljenost od škole, pa smo ubrzo preselili u Donju Voću", priča Tomislav.

"Ovdje je škola bila blizu, no odnos učenika i većine profesora veoma nepovoljan za mene. Djeca su me ismijavala zbog mog hoda uz pomoć štaka, a profesori im nisu ni pokušali objasniti da imam motoričke smetnje. Završivši osnovnu škole najlogičnije i dostupno rješenje za nastavak školovanja bio je Centar za odgoj i obrazovanje Dubrava. S obzirom na moje teškoće u kretanju, nije bilo moguće svakodnevno putovati autobusom, a alternativni prijevoz nisam imao.

Roditelji i obitelj su ključni faktor za razvoj svakog djeteta, pa tako i mene, sestre koja studira građevinu u Varaždinu i druge sestre koja je na magisteriju u Beču. Obitelj bi morala biti temelj i oslonac razvoja svakog mladog čovjeka i kao takva zaslužuje daleko više poštovanja nego što joj se pridaje danas. Mama je domaćica, a otac je završio srednju školu u Sloveniji i tamo proveo veći dio svog radnog vijeka, dok zadnje četiri godine radi kao izolater u Austriji kako bi nama omogućio školovanje. Imao sam sreću što sam odrastao u skladnoj obitelji i uz oba roditelja koji vjeruju u mene te tako stekao samopouzdanje bez kojeg bi svi moji planovi bili teško ostvarivi."

U Centru za odgoj i obrazovanje Dubrava Tomislav je sva četiri razreda ekonomske škole završio s odličnim uspjehom, kao i obranu maturalnog rada. Zahvalan je svim profesorima koji su sudjelovali u njegovu obrazovanju. U Centru Dubrava, kaže, profesori su ga poticali na rad i na izvrsnost, te pratili njegova nastojanja da bude odličan učenik. Naglašava da nikada ne smijemo ni kao pojedinci, ni kao društvo zaboraviti važnost učitelja u najosjetljivijim godinama.

"U Centru Dubrava bilo je puno lijepih dana i događaja", kaže Tomislav. U Dubravi sam bio iznimno zadovoljan jer mi je na raspolaganju bio stručan tim profesora. Posebno bih se htio zahvaliti profesorima koji su mi kroz četiri godine predavali struku: Tomislavu Kovačiću, Zdravki Barišić, Sonji Novačić Baričević te Marijanu Mihaljeviću.

Kada razmišljam o mladima s invaliditetom nažalost moram reći kako u našem društvu imaju podređen položaj te im je stoga daleko teže postići uspjeh u životu", naglašava Tomislav.

"Kada osoba s invaliditetom postigne uspjeh doživljava se kao prvorazredna senzacija, iako zapravo senzacije nema. Iskrivljen stav društva prema nama leži u nedovoljnoj educiranosti. Djeca bi od najranije dobi trebala učiti o različitostima, poistovjećivati se s realnim umjesto virtualnim svijetom te posebice upoznati ljude iz drugačijih skupina unutar društva u kojemu žive i odrastaju.

Sudjelovanje na radionicama stručnih timova udruge Civitas Zagreb, te slušanje visoko obrazovanih predavača pružalo mi je neprocjenjivo iskustvo. Zahvalan sam tim ljudima jer sam uz njih bolje razumio mnoge bitne stvari i naučio kako što jednostavnije izgraditi svoj daljnji životni put nakon izlaska iz Centra Dubrava. Na svakoj od tih radionica stekao sam neka nova znanja koja su neophodna mladim ljudima za daljnje korake kroz život.

Svakako da je Civitas Zagreb dao doprinos mom razvoju te potakao važne životne odluke, a posebice sam dobio dodatni poticaj i motiv za nastavak školovanja do najviše moguće razine. Članovi udruge Civitas Zagreb predvodnici su ispravnog stava prema osobama s invaliditetom, te utječu na uključivanje nas s invaliditetom i mijenjaju iskrivljenu sliku o nama u medijima i javnom životu.

Od šestog razreda sanjao sam kako ću jednoga dana studirati i magistrirati poslovni menadžment. Uspješno sam upisao diplomski studij Poslovne ekonomije Sveučilišta u Zagrebu i krećem u ostvarenje svog sna. Vjerujem da ću se uklopiti u nove uvjete i sve izazove koji će me dočekati kao brucoša. Nakon studija želio bih raditi u struci i samostalno sudjelovati u svim aspektima života.

Kada se osvrnem unatrag, osobno mi dijagnoza nikad nije predstavljala problem, a proces koji zahtijeva kontinuirani rad na svome tijelu postao je jednostavno dio mog života i znam da nikada ne smije stati.

Vodim sasvim uobičajeni život dvadesetogodišnjeg mladića u kojem mi invaliditet ne predstavlja nikakav problem. Naglašavam onima koji ponekad zastanu na pola puta, možda izgube ambicije, motivaciju za nastavkom školovanja, da invaliditet ne smije biti opravdanje i prepreka na putu do uspjeha", poručuje Tomislav.

Božica Ravlić

Objavljeno: 15.09.2015