Moja priča: Kristina Dračić Švec
Postoji toliko mogućnosti, svaki dan pruža priliku za nešto novo. Zašto ne pokušate? Priča profesorice Kristine Dračić Švec još je jedan dokaz da snaga i volja nadilaze nametnute prepreke
Upoznajem veliki broj žena s invaliditetom koje dijele svoje životne priče sa željom da podignu razinu samopoštovanja, potaknu žene koje su se zatvorile u vlastiti svijet, čak možemo reći odustale od traženja boljeg. Postoji toliko mogućnosti, svaki dan pruža priliku za nešto novo. Zašto ne pokušate? Priča profesorice Kristine Dračić Švec još je jedan dokaz da snaga i volja nadilaze nametnute prepreke.
Teška i smrtna bolest
"Rođena sam u Zagrebu 1967. godine i završila sam Fakultet za fizičku kulturu (danas Kineziološki fakultet) sa zvanjem profesor tjelesne i zdravstvene kulture s usmjerenjem kineziterapije.
Bila sam zdrava beba do točno 40-og dana nakon rođenja kada sam dobila pneumokokni menigitis koji, nažalost, liječnici na hitnom prijemu nisu prepoznali i vratili su me kući s komentarom da mi nije ništa. Ja sam ubrzo pala u komu, u kojoj sam bila četiri dana s katastrofalnim nalazima i malim izgledima za preživljavanje. Kada su svi izgubili nadu da ću preživjeti, zahvaljujući mojoj volji za životom i dobrim doktorima koji su se izuzetno brinuli za menem vratila sam za život. Pobijedila sam tešku i smrtnu bolest", priča Kristina.
Pneumokokni meningitis – bolest koja obuhvaća spektar infekcija izazvanih bakterijom Streptococcus pneumoniae. Procjenjuje se da ova bolest godišnje usmrti blizu milijun djece mlađe od pet godina. Posebno u zemljama u razvoju.
"Moja borba, moja upornost pomogla je drugim osobama s invaliditetom! Opet sam uz puno upornosti, muke i truda pobijedila"
S. pneumoniae može izazvati ozbiljna životno ugrožavajuća stanja kao što su meningitis, pneumonija (upala pluća) i bakterijemija (sepsa). Ovi tipovi infekcija nazivaju se invazivne pneumokokne bolesti (IPB) i nastaju kada bakterije pneumokoka inficiraju inače sterilne dijelove tijela. S. pneumoniae može izazvati i manje teške, ali značajno češće neinvazivne bolesti respiratornog trakta kakva su otitis media (upala srednjeg uha), sinusitis (upala sinusa) i bronhitis (upala zračnih putova u plućima). Ove bolesti također mogu biti vrlo ograničavajuće i uznemiravajuće za djecu i njihove roditelje. Posljedice pneumokoknog meningitisa mogu biti teške tj. u 20 posto slučajeva fatalne, dok 25 posto preživjelih (od čega polovica kod djece) može imati teške i ograničavajuće posljedice kakve su gubitak sluha ili vida, epilepsija, problemi sa učenjem i ponašanjem (posebno kod beba i male djece), problemi s pamćenjem, zamor i uporne glavobolje.
Biti borac najbolja je terapija
"Ja sam se borila i izborila za život, a mojim roditeljima promijenio se cijeli život! Od toga dana moj i život mojih roditelja čekala je teška borba! Na sreću moji roditelji su poznavali puno ljudi koji su željeli pomoći. Preko prijatelja došli smo do dr. Petra Guberine, koji je shvatio kao izazov osnivanje programa za gluhe bebe. Osnovao je grupu od 7 gluhih beba!
Bila sam prva Guberinina beba s kojom je on ostvario svoj znanstveni rad s gluhim bebama, a ja sam s 22 mjeseca krenula s obrazovanjem. Završila sam vrtić i osnovnu školu u Poliklinici SUVAG.
Pošto mi je cijela obitelj građevinara željeli su da završim srednju tehničku školu Zvonko Brkić, kako bi dobila zvanje – arhitektonskog tehničar.
No, moja želja i ljubav ja bila da upišem fakultet za fizičku kulturu (Kineziološki fakultet). Voljela sam iznad svega sport! Predala sam zamolbu za upis ali kada su vidjeli da sam gluha osoba nisu me primili na prijemni ispit s obrazloženjem da taj fakultet nije za mene jer se neću moći zaposliti.
Bila sam jako povrijeđena, ponižena, jer mi nisu omogućili uvjete kao drugim mladim osobama jer nisam dobila niti šansu da dokažem da mogu ili da oni meni dokažu da ja ne mogu! Pošto su moji roditelji boravili dvije godine u Nizozemskoj, bili smo u njihovom centru u Nymegenu, gdje bih dobila odmah mentora koji bi me vodio dokraja fakulteta ali problem je jezik i duži ostanak u Nizozemskoj
Iako su me prvi put odbili i nisu mi dozvolili izaći na prijemni ispit, mojom upornošću i željom kako bi dokazala da ja mogu završiti fakultet za koji sam mislila da sam sposobna, ja sam se druge godine opet prijavila i prošla prijemni ispit. Primili su me. Opet sam pobijedila još jednu zapreku! Bila sam presretna! Prošla prijemni ispit, upisala fakultet, dokazala da mogu i nakon svih odbijanja i problema, konačno i diplomirala. Polako sam rušila predrasude da gluhe osobe nešto ne mogu što mogu čujuće osobe!
Nakon puno problema i odbijanja završila sam Fakultet za fizičku kulturu kao prva gluha osoba kojoj je to pošlo za rukom! Ubrzo je Kineziološki fakultet promijenio statut i dozvolio upis gluhim osobama uz dodatne provjere ali i ostalim invalidima.
Moja borba, moja upornost pomogla je drugim osobama s invaliditetom! Opet sam uz puno upornosti, muke i truda pobijedila!
Od rane mladosti voljela sam sport i bavila se košarkom, stolnih tenisom, plivanjem, skijanjem, ženski vatrepolo i drugim sportovima. U vrijeme mladosti nisam mogla biti članom neke profesionalne sportske ekipe jer je bio problem što ne čujem, da sam gluha osoba! Bilo mi je jako teško jer sam znala da plivam i skijam vrhunski! Svi su to priznali, ali predrasude su bile jače! Nisam imala svoju sportsku karijeru!
Bila sam nesretna ali prihvatila sam da budem voditeljica ženske rekreacije, fitnessa, aerobika te provodila kineziterapijske vježbe sa starijim osobama, organizirala ženski nogomet za gluhe žene.
Od 2008 godine plivam plivačke maratone Šilo – Crikvenice, Vrbnik –Risika ( Krk ) i postižem super rezultate t.j. 1. mjesto i 3.mjesto a što je pisalo u novinama Novi list i vidljivo je na internetu. Skijam rekreativno i uvijek postižem vrhunske rezultate! To me ispunjava zadovoljstvom. Moja obitelj je uvijek uz mene. Suprug Darko Švec je isto gluha osoba i svestrani sportaš, u svojoj karijeri postigao je olimpijske i svjetske medalje među gluhima sportašima .
Imam dvije kćerke koje normalno čuju, jer ja i suprug rođeni smo kao zdrave bebe koje su izgubile sluh u dojeničkoj dobi, stečene bolest.
Moja kćerka Petra ima 16 godina, odlična je učenica X. gimnazije. Ide u II razred dvojezične program i voli strane jezike. Posebno je dobra u engleskom jeziku koji je u SUVAG-u učila od prvog razreda osnovne škole. Voli ples i ide u teretanu.
Druga mlađa kćerka Karla ima 14.5 godine, završava 8. razred osnovne škole, pleše u klubu akrobatski rock n roll Arka Buba, grupa Babes u formaciji i postiže vrhunske rezultate. Osvojili su na svjetskom prvenstvenu 8. mjesto i čak na evropskom a u Hrvatskoj često zauzmu prvo mjesto.
Zahvala roditeljima
Ponosna sam na svoje kćerke, dobre su cure i dobre su učenice. Nije mi lako odgojiti ih! Sjećam se kako sam se budila uz lampu koja je imala mikrofon i palila se na njihov plač, i koja me je budila. Cijelu noć sam nosila slušni aparat da ih čujem, jer moj suprug isto ne čuje! Bila sam umorna i u strahu da ne zaspim čvrsto jer ih ne bi čula.
Sada su velike, pametne, uspješne cure koje vole svoje roditelje i ponosne su na njih! To me jako veseli. Mi roditelji smo ponosni na njih i njihove uspjehe u školi i izvan škole!
Radim u poliklinici SUVAG kao profesorica – kineziterapeutkinja u rehabilitaciji s malom djecom – pacijentima I – IV razreda u individualnim i grupnim terapijama. To su djeca - pacijenti sa slušnim oštećenjima i jezično govornim poteškoćama. Veselim se svojem poslu, djeca me jako vole ali posao je težak i zahtjevan! Svaki napredak djeteta moja je sreća. Teško mi je kada kolegice na poslu zaborave da nisam kao oni jer ne čujem! Oni pričaju jmeđusobno, a zaborave se obratiti meni. Molila sam da mi se sve obavijesti šalju na moj e-mail kako bih bila obaviještena jer ako mi se netko direktno ne obrati ja nemam informaciju. Svejedno sam jako ponosna i zadovoljna jer radim u Poliklinici SUVAG i pomažem djeci i olakšavam im život. Obavljam svoj posao sa velikom ljubavlju i pažnjom. Sretna sam i ponosna žena jer imam predivnu obitelj, supruga i moje kćerke. Nije lako uskladiti poslovni i privatni život radi komunikacije t.j. informacija. Cijeli dan moram biti maksimalno koncentrirana jer samo tako mogu obavljati poslove koji se od mene očekuju! To često može biti vrlo zamorno!Mogu čuti i razgovarati preko telefona ali samo kratko i jasno, a najčešće komuniciram preko sms – poruka i e- maila.
U životu su mi puno pomogli roditelji i imala sam veliku podršku u njima ali osnovno je da sam uvijek željela uspjeti i dokazati da mogu! Nije bilo lako, sve sam postigla voljom i upornošću, uvijek sam si govorila ti možeš i to sam uspjela!
«Ključ uspješnog i kvalitetnog rada života s invaliditetom, prema mom mišljenju i iskustvu je ulaganje puno vremena i truda u sebe tj. volja za učenjem i stjecanje znanja, a posebno da se pronađe profesija koja te interesira.
Nadalje, mogućnost da se obrazuješ za profesiju kojom se želiš baviti u životu, te da nakon obrazovanja u koje se ulagao veliki trud i energiju, zaposliš i radiš posao u svojoj struci koji te ispunjava, veseli i daje ti poticaj da taj posao obaviš na najbolji način»
Postajemo dio Europe pa se nadam da će osobe oštećenog sluha (gluhe osobe) a i ostale osobe s invaliditetom imati pažnju i uvjete koji se provode u njihovom zemljama.
Zabilježila: Božica Ravlić
Objavljeno: 10.05.2013