Moja priča: Teo Miočević
Nakon proživljenih fizičkih i psihičkih promjena izgradio je vlastiti život, nalazeći način da osigura svoju egsistenciju. Borac koji se ne predaje
Teo Miočević doživio je životnu promjenu u veoma osjetljivim godinama. Vrijeme odrastanja, prvih izlazaka, ljubavi on je proveo boreći se za život. Odvojen od obitelji i sa strahovima koji ga nisu uništili, već naprotiv. On je vedra, otvorena osoba koju je zadovoljstvo upoznati i imati u svojoj blizini. Nakon proživljenih fizičkih i psihičkih promjena izgradio je vlastiti život, nalazeći način da osigura svoju egsistenciju. Borac koji se ne predaje.
Kobni picigin
Rođen sam 2. studenog 1979. u Makarskoj gdje sam završio osnovnu školu i 2 godine srednje škole prije tog kobnog dana.
Bio sam jako živahno dijete koje se bavilo svim mogućim sportovima, među kojima je ipak nogomet bio najdraži. Možda zahvaljujući mom idolu Alenu Bokšiću, koji mi je susjed i znam ga od kada znam i za sebe. Poslije 2. razreda srednje škole dolaze ljetni praznici, ekipa, kupanje, uglavnom zabava.
Sve je bilo savršeno do tog kobnog 5. kolovoza 1996. Tog dana sam kao i obično odradio ljetnu praksu i poslije ručka s društvom otišao na plažu. Uobičajeno popodne sa ekipom na plaži. Kad su se već kupači počeli razilaziti, zapuhao je maestral i podigli se valovi, došlo je naših 5 minuta da zaigramo picigin (nama Dalmatincima omiljena igra). Zaigralo se na istom mjestu i s istom ekipom kao i nebrojeno puta do tada. Bacio sam se za loptom i udario glavom u kamen koji se nalazio u moru. To je bio moment koji mi je iz temelja promijenio život.
Bio je to jako čudan osjećaj, ne bol već nemoć kontrole nad vlastitim tijelom. Valovi su bili veliki, more me bacalo a nitko nije ni slutio da nešto nije u redu. Kad sam shvatio da uistinu ne mogu micati ni rukama ni nogama počeo sam dozivati pomoć no svi su mislili da se šalim dok nisu vidjeli da nestajem pod valovima. Tada su svi požurili da mi pomognu, izvukli me na plažu i pozvali hitnu pomoć. Imao sam sreću u nesreći da su se tu na plaži zatekle jedna doktorica i medicinska sestra koje su odmah prepoznale ozbiljnost moje ozljede i nisu nikome dozvolile da me miču dok nije stigla hitna pomoć. Zahvaljujući njima vi danas čitate moju životnu priču.
Panika, strah, neizvjesnost
Stigla je hitna, imobilizirali su me i prebacili u Split gdje su se napravili svi potrebni nalazi i zaključilo da se moram zbog ozbiljnosti situacije transportirati u Draškovićevu bolnicu u Zagreb na odjel Traumatologije i to zračnim prijevozom.
Ta noć je bila izuzetno teška, bolovi su bili sve jači, a neizvjesnost i strah sve prisutniji. Nadao sam se da ćemo poletjeti odmah ujutro, međutim zbog masu stvari koje se nisu poklopile poletjeli smo tek popodne.
Tek u toku leta je nastala prava panika u mom organizmu, strah i neizvjesnost. Cijeli život ću se pitati što bi bilo da se sve skupa brže odradilo, bi li imao veće šanse?
Kad su me doveli u Draškovićevu na Traumatologiju ugledao sam meni draga i poznata lica svog oca i tetka. To mi je u tom trenutku značilo najviše na svijetu, nisam sam, ima netko uz mene, sad ću lakše dalje. Napravljene su sve dodatne pretrage da bi bio spreman za operaciju. Tada dolazi do najvećeg straha, straha od same operacije, hoću li se probuditi? Ne zaboravite, meni je tada bilo nepunih 17 godina. Kad sam se probudio, zahvalio sam Bogu što mi je pružio još jednu šansu!
Svaki novi dan bio je izazov i borba za goli život. Nakon 10-ak dana postoperativnog liječenja u Draškovićevoj slijedi prelazak u Varaždinske Toplice. E, tu sam se osjećao doslovno kao Pale sam na svijetu.
Daleko od kuće, daleko od roditelja, brata, rodbine, prijatelja, svoga grada i svega poznatoga, dane sam provodio tugujući, plačući i razmišljajući kako dalje? Živio sam od posjete do posjete, ali Makarska je daleko…pa kad moji odu opet tuga.
Sramotna nebriga medicinskog osoblja
Počeo sam s terapijama i lagano se počeo vraćati osjet u ruke. Kad sam mislio da se mojim mukama bliži kraj i da će sad ići sve na bolje, opet je krenulo sve nizbrdo.
Žao mi je što ovo moram reći, ali nebrigom osoblja Varaždinskih Toplica, koji me nisu redovito okretali, dobio sam dekubitus.
Zbog veličine dekubitusa morao sam ponovo u Draškovićevu na još jednu operaciju, pa sve ispočetka.
Poslije sam prebačen u Stubičke Toplice gdje liječenje traje još 2 mjeseca. I danas žalim što nisam prvi put bio prebačen u Stubičke umjesto Varaždinskih Toplica. I onda 20. siječnja 1997. slijedi povratak mojoj kući, konačno poslije pet i pol mjeseci.
Kad sam se vratio kući i ugledao sve moje drage: roditelje, brata, tetke, rođake, susjede, prijatelje, sve se činilo puno lakše. U kući su već sve prilagodili mojim potrebama i organizirali mi doček vrijedan da se i ovaj put spomene.
"Izlazim i živim život kao da nisam vezan za invalidska kolica, život je jedan i treba ga živjeti najbolje što možemo. Moj životni moto glasi: Samo hrabri pobjeđuju"
Zajedno sa svojim vršnjacima završio sam srednju školu i s njima bio na maturalnom plesu, bila je to emocionalno izuzetno teška večer za mene i sve koji su bili oko mene.
Tada sam se još nadao da će se stanje popraviti, moji roditelji su plaćali privatne terapije i dodatno se financijski iscrpljivali, ali rezultat je opet bio-invalidska kolica. Trebalo je to prihvatiti, a to je bilo najteže od svega.
Počeo sam se polako privikavati na život u invalidskim kolicima i boriti sa svim nedaćama koje taj život donosi, počevši od birokracije u državnim službama, neprilagođenim prilazima državnim institucijama i slično. Taj nesretni događaj me je promijenio, psihički i fizički, a mojim roditeljima i bratu promijenio se cijeli život . Moj život postala je naša zajednička borba.
Godine 2001. na moju veliku sreću položio sam vozački ispit i te iste godine dobio prvi posao u invalidskim kolicima. To mi je dalo nade i volje za život jer sam vidio da ima ljudi koji imaju osjećaja za nas koji nismo isti. Promjena vlasti i ja opet ostajem bez posla, ali nema predaje, iduće ljeto prodajem cvijeće na Makarskoj rivi. Snalazio sam se uvijek ponešto za sezonu, ali želio sam sigurnost cijelu godinu, tražio i molio.
Život koji vrijedi živjeti
Konačno dolazi ta 2007. godina, dobivam poziv iz Makarskog komunalca za upražnjeno radno mjesto koje je u skladu s mojim mogućnostima.
To sam objeručke prihvatio i od tada moj život kreće nabolje (konačno). Godine 2010. kupio sam svoj prvi automobil, od novca stečenog radom u invalidskim kolicima. I ovim putem želim zahvaliti ljudima iz Makarskog komunalca koji su imali razumijevanja i dali mi posao, a posebno mojim kolegama koji mi svakodnevno pomažu u izvršavanju mojih radnih zadataka. U međuvremenu sam više puta bio na bolničkom liječenju zbog problema s mjehurom, što je uobičajeno za ljude koji život provode u invalidskim kolicima, ali to je moj život, ne predajem se, već još jači idem naprijed. Istina je ono što se kaže: što te ne ubije, to te ojača!
U slobodno vrijeme volontiram u Udruzi roditelja djece s poteškoćama u razvoju 'Sunce' iz Makarske, družim se s prijateljima, odlazim na utakmice i izlete. Izlazim i živim život kao da nisam vezan za invalidska kolica, život je jedan i treba ga živjeti najbolje što možemo. Moj životni moto glasi: Samo hrabri pobjeđuju!
Božica Ravlić
Objavljeno: 24.05.2013