Moja priča: Antonio Tot
Majka mu je slomila srce kada ga je, iz samo njoj poznatih razloga, ostavila u dobi od 17 godina. Tada se uz cerebralnu paralizu morao nositi i s psihičkim problemima. Ali ipak je izrastao u zrelog, ambicioznog i neopisivo pozitivnog mladića. Ne zahvaljujući liječnicima i antidepresivima, nego uz pomoć svog superjunaka – tate Bojana
"Moja životna borba počinje 4. siječnja 1994. godine u Čakovcu. Naglasio sam borba, zato što sam se od samog početka morao doslovno boriti za svoj život.
Rođen sam kao nedonošće u 32. tjednu trudnoće, a uz prerano rođenje, zbog liječničkog nemara, dijagnosticirana mi je cerebralna paraliza. Prve tjedne života proveo sam u inkubatoru, a liječnici mi nisu prognozirali više od desetak dana života. Unatoč mračnim prognozama i svim teškoćama koje su pratile moj dolazak na svijet, nisam se predao i uspio sam pobijediti u svojoj prvoj borbi i time započeo niz bitaka i izazova s kojima ću se susretati u životu.
Život je lijep, usprkos svemu
Moji roditelji su se s puno ljubavi i odgovornosti borili za moje zdravlje.
Od prve godine sam pod redovnim neuropedijatrijskim kontrolama, a uz intenzivnu fizikalnu terapiju, koju sam radio sa stručnjacima i roditeljima, s vremenom sam sve više i više jačao.
Novi udarac i korak unatrag stigao je kad sam s pet godina morao na operaciju tetiva; nakon nje su mnoge terapije morale krenuti od početka. S roditeljima sam zdravlje potražio i u Republici Mađarskoj, u Institutu Petö Andras u Budimpešti. Nakon nekoliko terapija uspio sam, uz pomoć štaka, prohodati.
Životne okolnosti su se ponovo posložile i nakon redovnog vrtića krenuo sam u redovnu školu. U školi sam uživao zajedno sa svojim školskim prijateljima koji su me, zahvaljujući mojoj veseloj naravi, vrlo lako prihvatili i zavoljeli. Bilo je to prekrasno razdoblje mog života. S jedne strane sam odrastao u prekrasnom i pitomom međimurskom gradiću Murskom Središću, u obiteljskoj atmosferi punoj ljubavi i pažnje, a s druge strane s vršnjacima i prijateljima provodio lijepe školske dane.
Kud će suza nego na oko
U šestom razredu se vraćaju zdravstveni problemi koji su naglo prekinuli školu i idilično djetinjstvo. Ponovno sam iz uloge običnog dječaka prešao u svoju pravu životnu ulogu, borca i ratnika.
Iskočio mi je desni kuk iz čašice i morao sam na tešku operaciju kuka. Oporavak je, kao sama operacija, bio dug i bolan. No, da ne bi sve bilo u najboljem redu, dobivam i temperaturu te je došlo do sekrecije rane, pa mi rade bris rane i obrisak pokazuje Pseudomonas aeruginosa. Nakon terapije antibioticima i previjanja Granuflexom idem u Varaždinske Toplice gdje mi opet rade bris rane koji je pokazao da u biti imam Staph. aureus (MRSA).
Bio je to težak udarac za mene koji me odvojio od školskih prijatelja i učinio moj težak život još težim.
Nisam htio dopustiti bolesti da me zaustavi i nastavio sam školovanje od kuće, tako da sam uspješno završio osnovnu školu. Sve razrede, osim operacijom i bolešću prekinutog šestog, završio sam s odličnim uspjehom.
Zdrastvene tegobe su se smirile i ohrabren i osokoljen krećem u redovnu srednju školu. Nažalost, moji mirni srednjoškolski dani nisu dugo potrajali jer se mom, već dugačkom popisu bolesti, pridružila i skolioza, zbog koje su mi se pojavljivali učestali padovi i nisam mogao više ni stajati uz pridržavanje pa krećem na operaciju kralježnice. Ovom operacijom sam pričvršćen vijcima i žicama na dvije šipke uzduž cijele kralježnice, pa se sada teže krećem i u kolicima. Da ne bi bilo sve idealno u mom životu, za nekih godinu dana mi jedan vijak probija kost i nastupaju jaki bolovi. Eto meni još jedne operacije, baš na moj 17. rođendan. Kud će suza nego na oko!
Mama mia!
Nisam se stigao niti oporaviti od druge operacije, a dočekao me najteži udarac u dosadašnjem životu, odlazak majke.
Činjenicu da je majka napustila mene i oca jako sam teško prihvatio. Majka mi je slomila srce, a zbog toga su nastupili ozbiljni psihički problemi. To je bilo prvi put kad sam mislio da nemam ni snage ni volje za borbu. Srećom, kao i uvijek u mom životu, spasitelj je bio tata koji nije dao da klonem i lavovski se borio za mene.
Drugi razred srednje škole uspijevam završiti pred komisijom uz psihičke tegobe koje mi je uzrokovala moja majka sa svojim roditeljima. Bolovi se nastavljaju i u trećem razredu sam puno izostajao s nastave, ali uspio sam sve gradivo nadoknađivati marljivo radeći s tatom. Nakon terapije antidepresivima stanje se počelo normalizirati, a i vrijeme je učinilo svoje, tako da sam uspio prebroditi i ovo traumatično životno razdoblje.
Osoba kojoj moram posebno posvetiti dio teksta o svojoj životnoj priči je moj tata Bojan.
Superjunak u kostimu tate
To je čovjek o kojem bih mogao napisati roman u kojem bi on bio glavni junak, zapravo superjunak. Svjestan sam njegove skromnosti i znam da se njemu neće svidjeti ove riječi hvale i zahvale, ali moram.
Vozio me svaki dan u školu, plaćao instrukcije, učio sa mnom, čitao i prepisivao gradivo kako bih mogao učinkovitije usvajati znanje jer teško čitam i pišem. Uz školske obaveze, moj tata je brinuo o mom zdravlju, terapijama, čistio, kuhao, a ponekad ispekao i kolač. Bio je u potpunosti posvećen meni, mome zdravlju i sreći, a uz sve to je navačer radio u poduzeću. Kad malo razmislim, nisam siguran jesam li ga ikada vidio kako spava. Moj tata je uvijek bio uz mene da me podigne i oraspoloži. Nadam se da mu ja svojom životnom energijom i ljubavi barem upola uzvraćam.
Prošle godine sam uspio završiti , traumama i svim mogućim teškoćama isprepleteno, srednjoškolsko školovanje.
Kako od malih nogu govorim njemački i engleski jezik, pokušao sam upisati studij germanistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pokušao, ali nisam uspio. Shvatio sam da bi taj studij bio ipak pretežak zalogaj za mene i mog oca.
Ove godine sam prijavio i državnu maturu iz engleskog jezika kako bih popravio prosjek. Ne odustajem od daljnjeg školovanja i želja mi je upisati studij socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Smatram da bi, uz očevu pomoć i pomoć divnih ljudi iz udruga HUPRT i Zamisli, mogao studirati i uspješno završiti taj studij.
Svjestan sam da ću se pri studiranju susretati s cijelim nizom objektivnih teškoća, od kojih će se neke činiti i nepremostive. Moja čvrsta odluka je da želim studirati i tako si osigurati egzistenciju i biti koristan sebi i društvu u kojem živim.
Možemo mi to, moj stari i ja."
Zabilježio: Branimir Šutalo
Objavljeno: 15.04.2014