Na pitanje odakle joj nadimak, objasnila je da su je tako prozvali oduševljeni novinari na turniru u Italiji, kada je s nenavršenih 14 godina slučajno odjenula dres sa slavnim brojem deset

 

Marija Matuzić iz Zagreba, zvana Maca Maradona, najpoznatija je hrvatska nogometašica. Rođena je u Dugoj Resi 17. kolovoza 1960. godine.

U Dugoj Resi je rođen i trofejni hrvatski stolnotenisač Antun "Tova" Stipančić. Kako su bili iz istog mjesta, Stipančić je Mariji bio trener stolnog tenisa, tako da je osim nogometa usvojila vještine i iz tog sporta i postala dobra stolnotenisačica.

- Naš Tova je imao i dva brata. Nažalost, svi su pokojni. Igrala sam jako dobro pingać i on me učio. Uz to igrala sam i rukomet, kuglanje i plivala sam, ali Bog mi je dao nogomet u kojem sam se potpuno našla - rekla je.

Matuzić se prisjetila i svog uzora iz mladosti, rukometašice Mare Torti.

- Bila su to zlatna vremena i ostavila su velikog traga na nas sportaše. Takva imena ostaju zauvijek ispisana u našoj povijesti i trebamo ih se sjećati. Ne zaboravimo ni sestre Palaversa. Mara Torti mi je bila veliki uzor, moj ljubimac. Igrala je rukomet sa mnom u Lotu, kao i nogomet. Iz tog vremena pamtim kako smo u jednom momentu, dok smo igrali rukomet, naše rukometašice po prvi puta pobijedile nogometašice – rekla je.

Danas je za Dugu Resu vežu odlasci zbog posjeta groblju, gdje su joj pokopana tri brata.

- Svi su umrli mladi. Jedan je imao 41, drugi 52, a treći 56 godina. Doći na moju Mrežnicu, blizu mog Mlina, to je veliki osjećaj koji budi jaka sjećanja – objašnjava.

Kao što u muškom svijetu imamo Luku Modrića, u ženskom svijetu već je godinama istaknuto ime Mace Maradone, koja je radila čuda s loptom već s 13 godina, pokazujući izniman talent. I jedno i drugo su bili 'čuda od djece' upravo zbog ljubavi prema lopti, uz izrazito težak život u djetinjstvu i mladosti. Ali upornim radom, poštenjem i ustrajnošću došli su do cilja.

- Zaista sam imala težak život, kao i cijela moja obitelj. Bez oca sam ostala sa samo pet godina, jer pregazio ga je vlak. Zvao se Josip, a naša mama Marija je ostala udovica kao vrlo mlada žena. Ja sam bila najmlađa. Da smo imali obilja za jesti kao u današnja vremena, to svakako nismo. Morali smo se svakako snalaziti. Išli smo prati po kućama, skupljati i piliti drva, brali smo grožđe, šljive, uglavnom svašta smo radili da bi preživjeli. Majci je bilo najteže, jer morala nas je prehraniti i svakodnevno zbrinuti. Ostati sama sa šestero djece nije bilo lako, ali nas je zaista pazila i mazila. Pomagali smo joj kako smo god mogli. Najstariji brat Željko nije imao ni 13 godina kad je počeo raditi u "Ivi Loli Ribaru" pokraj Karlovca. Nedugo nakon njega zaposlio se i srednji brat Josip sa 14 i pol godina u Pamučnoj industriji Duga Resa, a potom i starija sestra, također u "Ribaru" sa samo 15 godina, a ja kasnije sa 17 godina u rukometu, koji sam počela igrati već sa šest godina. Unatoč svom siromaštvu, svi mi djeca postali smo sportaši. Moj najstariji brat je bio najbolji kuglač, a u njegovoj kuglani koju je držao i od koje smo se prehranjivali, i ja sam se okušala u tom sportu. Radili smo u njoj i postavljali kegle. Srednji brat je bio najjači nogometaš u Dugoj Resi, a najmlađi brat također je igrao nogomet. Pokojna sestra Katica udana Grubišić igrala je rukomet i bila je proglašena devet puta sportašicom Duge Rese. Preminula je u 31. godini, a ostavila je iza sebe dvoje djece. Najstarija sestra Jagoda također je igrala rukomet, ali kad se udala prestala je s time. Danas živi u Jarče Polju u Karlovačkoj županiji – pojasnila je.

Zbog teških životnih okolnosti, Matuzić je završila samo osam razreda osnovne škole, jer obitelj joj nije mogla omogućiti daljnje školovanje.

Igrala je nogomet s dečkima u Dugoj Resi jer nije znala da negdje postoji ženski nogometni klub.

- Onda mi je prijatelj iz Duge Rese Ado Jurinjak rekao da postoji jedna žena u Topuskom, nastavnica Milica Pajić, koja je igrala nogomet u Lotu pa me je preko njega dovela u klub Loto – rekla je.

Nakon udaje sestara i ženidbe braće, Matuzić je ostala sama s majkom, koja se ponovno vjenčala 1978. godine.

- Majka je upoznala na liječenju u Topuskom kapetana prve klase iz Like. Kada nam je svima rekla da ima novog čovjeka, meni je to bio težak udarac i jako sam plakala. Bio mi je to veliki šok jer sam imala samo 15 godina. Kasnije se pokazalo da je izabrala pravog čovjeka, jer nije bio dobar samo njoj, već i svima nama djeci i pomogao nam je puno. Svi smo ga jako zavoljeli i poštivali. I dobro da se udala, jer inače bi ostala sama, budući da smo svi mi djeca otišli svaki na svoju stranu – priznala je.

Matuzić je stigla u Zagreb 1982. godine, upravo zbog nogometa. Ostavljala je bez daha brojne gledatelje koji su je dolazili gledati osamdesetih godina dok je zabijala golove u bivšoj jugoslavenskoj ligi.

- Ubrzo su i iz rukometnog svijeta saznali za mene pa se me zvali u Lokomotivu. Ondje sam 1973. godine sa svojom, nažalost, pokojnom sestrom Katicom, bila na probi.

Kroz 25 godina usklađivala je rukomet i nogomet, a onda je na kraju zbog napora ostao samo nogomet.

Na pitanje odakle joj nadimak 'Maca Maradona', objasnila je da su je tako prozvali oduševljeni novinari na turniru u Italiji, kada je s nenavršenih 14 godina slučajno odjenula dres sa slavnim brojem deset. Jednostavno su je prozvali ženskom Maradonom, a ona je zauvijek postala simpatizerom Diega Armanda Maradone, sada argentinskog umirovljenog nogometaša.

S Klubom Zagreb iz Tkalčićeve 33 osvajala je prvenstva. Nakon toga je osnovan Klub Sloboda 78 u Ivanjoj Reci.

- S tim klubom sve smo osvajali, posebno državna prvenstva u bivšoj Jugoslaviji. Bila sam na poziciji veznog, onako malena, niska, ali fizički jača nego danas, međutim tehnika mi je bila na visokoj razini – pojasnila je.

Kroz godine, nizavši gol za golom, ponekad i do šest po utakmici, nakon više od 1.200 nastupa svoj 1.500. gol zabila je na obljetnici protiv veteranki iz Francuske, u Ivanjoj Reci, prije desetak godina.

- Nadam se da ću dogurati do puno većeg broja golova – rekla je smijući se.

Nakon rada na tenis terenima u Maksimiru završila je na cesti. Uspjela se zaposliti kao domarka u Nacionalnom teniskom centru na Zagrebačkom velesajmu, ali je ove godine dobila otkaz na tom mjestu zajedno s drugim radnicima. Godine su pokazale da, iako je bila profesionalka u sportu, morala se zadovoljiti bilo kakvim poslom da bi preživljela. Nije bilo lako, ali je uvijek za svakog imala toplu riječ i nasmijano lice, kao i danas.

- Meni nije poniženje raditi bilo kakav pošteni posao. Rad na sportskim terenima nije bio lak i iziskivao je puno truda, snage, ali sve sam uvijek odradila s puno ljubavi. Bez obzira na vremenske uvjete. A znate da nije lako po ledu, snijegu i kiši biti vani i satima se smrzavati ne bi li napravili svoj posao. Uvijek sam zahvalna kada mi ljudi ukažu povjerenje, a ja onda nastojim svim svojim snagama zahvaliti na tome – pojasnila je.

Matuzić se nije nikad udala ni imala djece, ali zato se danas ponosi s puno nećaka i njihovom djecom.

Nakon smrti majke 2006. godine osjeća se malo više samom, ali na sreću ima puno ljudi oko sebe koje je upoznala i koje cijeni.

Posebno je zahvalna ravnatelju URIHO-a Josipu Držaiću i Jadranki Blagus, koji su nagradili njezin cjeloživotni trud i zalaganje – posebno nakon malonogometnih turnira u Kušlanovoj gdje je igrala za Klub Dinamo, ali i znali je prepoznati kao "čovjeka", tako da je zaposlena kao trenerica nogometaša u sklopu URIHO-a nakon četiri mjeseci čekanja na burzi rada.

- Sada sam najsretnija osoba na svijetu. Prije sam se jednostavno ubijala od posla, rano godinama ustajala, bilo je jako teško. Sada je ovo novi svijet za mene, u okruženju osoba s invaliditetom koje iznimno cijenim. Jer njima je puno teže da ostvare sve ciljeve pred sobom u odnosu na zdrave osobe. Sada ćemo nogomet za osobe s invaliditetom dovesti na veći nivo, a ja ću dati sve od sebe da prenesem što više znanja i vještina na njih. Kao što sam uvijek voljela svaki posao, tako naravno da obožavam ovaj, koji je šlag na mojoj karijeri. Uz nogomet, pomažem i u ostalim sportovima u sklopu URIHO-a i otvorena sam za sve opcije, samo da dovedemo sve na što više razine, iako ono što je već do sada napravljeno, zahvaljujući Jadranki Blagus, ostavlja bez riječi – rekla je za kraj.

Njezina ljubav je bila i ostala lopta, a poznata je po slobodnim vanjskim i unutarnjim udarcima, na 16 i 20 metara. Desna strana joj je jača, iako može zabiti i lijevom, a kada treba tu je i glava. Inače, i Maradona je zabijao i lijevom i desnom.

Gledajući je prošle godine na turniru u Karlovcu, ostavila je poseban dojam. Naime, ikona hrvatskog nogometa s mlađim igračicama, u svojoj ekipi ili protivničkoj, uvijek je fer. U slučaju gubljenja, tješi i jedne i druge napominjući svima da je to samo igra i da se ne treba nikada žalostiti, već dati sve od sebe. Vjerujemo da je uzor brojnim mlađim naraštajima, koji zaista imaju od koga učiti i naučiti.

Uz sve, ne zaboravimo ni njezin humanitarni entuzijazam, budući da zbog svog patničkog života ima vrlo jaki senzibilitet za osobe kojima treba pomoći.

Naposljetku, ostaje njezin zarazni osmijeh, koji poklanja svima oko sebe ne mareći za sebe, već uvijek brinući za druge.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 09.11.2018