Danas vam predstavljamo mladića koji ima dvije diplome, plaću u razini srednje stručne spreme, izgubio je invalidninu i prekipjelo mu je – sprema se tužiti državu kako bi pomogao svima koji radom očito prestaju  biti osobe s invaliditetom.

 

„Zovem se Antonio Milanović. Rođen sam 14. ožujka 1988. u Zadru. Moja dijagnoza je cerebralna paraliza tetraparesisspastica, nastala uslijed komplikacija u porodu. Iza sebe u ovom trenutku brojim 27 operacija, čiji su oporavci bili komplicirani i teški ovisno o operaciji, no nažalost, nijedan zahvat nije bio jednostavan. Oporavci su stoga trajali mjesec dana, pa i dulje“, prisjeća se Antonio.

Period ranog djetinjstva, odnosno predškolski period ostao mu je u sjećanju kao jako traumatičan. „Pohađao sam Dječji vrtić Latica, iako majka nije bila oduševljena tom idejom. No, rečeno joj je budući da imam posebne potrebe, da me upiše tamo. Ispostavilo se da je moja majka bila u pravu, s razlogom joj nije bilo drago što sam tamo, jer sam trpio maltretiranje i zlostavljanje od strane djece.Vrtić su pohađala djeca s različitim dijagnozama koje su sa sobom nažalost vukle i psihičke bolesti, u grupi sam jedino ja imao samo fizički invaliditet pa sam bio meta njihovih maltretiranja.  Loš tretman imao sam i od tete koja nije bila stručna, nije joj to bilo zvanje. Bila je jako gruba, stroga i za svaku glupost bi me čupala, maltretirala i slično“ priča nam Antonio zgrožen svime što je kao malo dijete morao proživjeti.

„Sa svojim stanjem sam se, ipak, u toj najranijoj dobi nosio dosta dobro, jer me mama od samih početaka učila da prihvatim sebe takvog kakav jesam i najvažnije, nije se nikada prema meni odnosila kao prema osobi s invaliditetom. Uvijek se borila uz mene i odgajala me kao da sam bez ikakvih problema tako da nisam ni osjetio neku razliku između sebe i druge djece dok se nisam počeo družiti, ulaziti u prostore s djecom koja su bila malo brutalnija. No generalno, sa svojim sam se invaliditetom i posljedičnim boravcima u bolnici vrlo dobro nosio“, nastavlja Antonio

„Kasnije, tijekom školovanja, ako su dolazile krize, dolazile su zbog ljudi koji nisu imali razumijevanja i stalno su me podsjećali da sam osoba s invaliditetom. Osnovnu školu pohađao sam po prilagođenom programu, no samo u pogledu pismenog dijela, budući da mi je zbog motoričkih smetnji otežano izvođenje finih pokreta potrebnih za pisanje.Pisao sam sporo, a imam i veliku dioptriju. Jednostavno je bilo lakše komunicirati sa mnom usmeno. Bilo je potrebno puno prepirki da bi nastavnici to shvatili.

Osim u pogledu izostanka potpore od strane vršnjaka, imao sam i problema s nekim nastavnim gradivima, konkretno sa zemljopisom. Zbog već spomenutih problema s vidom nisam se najbolje snalazio na zemljopisnoj karti. Zbog motoričkih smetnji, imao sam i problema s pisanjem i s geometrijom u matematici pa se znalo dogoditi da mi profesor koji mi je predavao matematiku u sedmom i osmom razredu moje geometrijske crteže nazivao krumpirima i sličnim pogrdnim imenima.  U šestom razredu sam jedno polugodište imao nastavu u kući. Imao sam tada tešku operaciju i nisam htio propustiti cijelo jedno polugodište. Moja osnovna škola nije lako prihvatila ideju o kućnoj nastavi. Unatoč protivljenju većine profesora, uz mene je stala tadašnja ministrica obrazovanja i omogućen mi je takav tip školovanja. U osmom razredu sam opet završio na velikoj operaciji, no ovoga puta morao sam učiti gradivo unaprijed kako bih do travnja stigao usvojiti sve gradivo koje su moji razredni kolege trebali naučiti do kraja školske godine.

Unatoč svim teškoćama, uspio sam završiti osnovnu školu kao i to kao vrlo dobar učenik.

Kad sve zbrojim i oduzmem, rekao bih da su moja sjećanja na osnovnu školu podijeljena, 50:50. Imam podjednako ugodnih i neugodnih sjećanja“, zaključuje Antonio jedno poglavlje svog života.

„Nakon osnovne škole, odlučio sam upisati klasičnu gimnaziju. Moj su razred sačinjavali „vanjski“ ljudi i oni koji su htjeli biti svećenici, sjemeništarci. U početku sam bio dobro prihvaćen. I profesori su bili korektni. No to se pomalo promijenilo već u drugom razredu srednje škole. Vođeni pubertetskim „mušicama“ sjemeništarci su me počeli ismijavati i izrugivali se na osnovu mene. Kad bi im bilo dosadno, pomalo su me i maltretirali. No i iz toga sam se nekako izvukao, izašao sam na kraj s njima.

Bilo je tu i simpatičnih situacija. Matematiku mi je, naime, predavala časna sestra koja je tražila prisustvo moje majke prilikom ispitivanja da vidi kako to sve ide,čak je tražila da mama piše. Jednom ju je tako krajem trećeg razreda pozvala na moje ispitivanje i rekla joj da je danas dobre volje pa da će njoj prepustiti odluku o tome hoću li proći ili padam na popravni. I onda, budući da je mama bila ljuta jer nisam dobro naučio formule, a plaćala mi je instrukcije odlučila da će me srušiti.

Profesorica se samo okrenula i rekla: „Mama je odlučila!“. Eto, tako sam ja završio na popravnom, prvom i jedinom u svom životu. Iako je „uzrok“ tog popravnog mama, danas sam joj zahvalan na tome jer su tada moji razredni kolege uvidjeli da mi nitko ne popušta te da moja mama ne „forsira“ da se moje školovanje odvija po principu takvog popuštanja.

Zahtjevni gimnazijski program završio sam u roku. Na koncu sam maturirao s četiri. To je bila zaslužena ocjena. Ipak, bilo mi je puno teže savladati gradivo nego mojim zdravim kolegama, morao sam uložiti više truda“, konstatira Antonio  i kreće u potragu za fakultetom.

Na kraju sam, na nagovor majke, okušao sam se na prijemnom iz knjižničarstva, jednog od tri slobodna smjera na idućem roku. Upao sam i upisao se. 

Studij knjižničarstva završio sam gotovo u roku, sa samo jednom godinom „zaostatka“ i to zbog nerazumijevanja jednog profesora i zbog toga što sam imao samo jedan jedini rok za polaganje. Fakultet sam upisao 2007, završio 2011., da bih nakon toga 2014. upisao magistarski studij Novinarstva i odnosa s javnošću na Odjelu za kulturu i turizam Sveučilišta u Zadru. Na navedeni studij sam upao i dvije godine ranije, no na dan samog upisa saznao sam da moram ići na veliku operaciju pa sam u zadnjem trenutku odlučio odgoditi studij. Od 2013. Do 2015. imao sam šest operativnih zahvata. Kad sam ga ponovno upisao bilo me strah što me tu čeka, kakvi će mi biti profesori, budući da sam s knjižničarstvom imao neugodnih iskustava, no dočekala me sasvim druga priča.

Čak su i najstroži profesori pokazali ljudsku notu, većina ispita je odrađena usmeno, a čak su i seminari prošli dosta glatko zahvaljujući pomoći moje najbolje prijateljice, koja nažalost nije bila tu za vrijeme mog prvog faksa jer se tada još nismo upoznali. Ja bih joj govorio, a ona bi tipkala. Imao sam još nekoliko pomoćnika, no ona je ipak nosila najveći teret uz još jednu moju kolegicu koja mi je pomagala s istraživačkim dijelove radova, jer su takvi istraživački dijelovi od mene zahtijevali više motoričkih vještina, a moja je motorika podosta loša.

Procijenio bih da je oko 95% profesora iskazalo korektno ponašanje prema meni. Bilo je tu sitnih „problemčića“ kao vraćanja seminara na ispravke, no problemi nikako nisu bili u obimu u kojem sam ih doživljavao na prvom studiju, nisu bili tako komplicirani ni česti.

Novinarstvo je Antonio završio u roku, 2016. godine, a nakon magisterija bio mu je plan zaposliti se.

„5. ožujka 2012. godine nakon završetka prvog fakulteta krenuo sam s volontiranjem u Gradskoj knjižnici Zadar, gdje mi tadašnji ravnatelj obećava da ću volontirati prvih 6-7 mjeseci te da će se nakon toga izdati natječaj gdje ću se ja zaposliti još 2012. godine. Međutim, na kraju se to iskompliciralo i stvar je krenula nizbrdo jer on nije pokazao niti malo senzibiliteta za moje zaposlenje. Rekao je da ja tu mogu i dalje volontirati, ali da on neće nikoga zapošljavati. Odjednom je promijenio prvotni plan i pokazao svoje pravo lice te rekao da nikada neće zapošljavati osobe s invaliditetom. Neki djelatnici su stali na moju stranu i govorili mu da me zaposli, ali nažalost to su bili rijetki djelatnici. No ja sam i dalje nastavio volontirati u nadi da će se stvari promijeniti i da će mi dati barem taj ugovor o volontiranju pa da se imam za što „uhvatiti“, da imam bar nešto na papiru i tako sam tamo proveo svaki dan ukupno 3 godine i 2 mjeseca... i ništa od toga mi se nije isplatilo. Radio sam odnosno volontirao i dalje u nadi da će se nešto promijeniti no prekinule su me operacije koje su se zanizale od 2013. do 2015. godine i to me udaljilo od daljnje borbe za posao i udaljilo me od svega, ali se ipak u konačnici skupilo 3 godine i 2 mjeseca volontiranja. Nakon svake operacije vratio bi se volontirati dok mi odjednom nakon što sam magistrirao nije prekipjelo. Tadašnjem ravnatelju je istekao mandat za vrijeme dok sam ja odradio posljednju operaciju. Nakon što sam završio i drugi fakultet odlučio sam se vratiti borbi ali ovaj put konkretnije. Svu tu moju borbu pratili su mediji npr. Večernji list, Jutarnji list i svakojaki drugi dnevni listovi.

Budući da mi se mi se zdravstveno stanje u vidu operacija smanjilo, odlučili smo mama i ja u rujnu 2016. godine poslati pismo na mail predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović u kojem smo zatražili sastanak s njom da joj ispričamo s čime se sve borimo i da nam pomogne svojim posredovanjem pri zaposlenju tj. da nam pomogne da država postupi po zakonu s obzirom na to da znamo da po zakonima Europske unije svaka institucija i svaka organizacija treba imati barem jednu osobu  s invaliditetom zaposlenu ovisno koliko djelatnika ima, znači na 22 dvoje „zdravih“ djelatnika ide jedna osoba s invaliditetom, a valja napomenuti da je u tom periodu Gradska knjižnica Zadar imala 48 možda čak i par više zaposlenika što bi značilo da je imala mjesta za barem dvije invalidne osobe. Nakon toga poprilično brzo smo dobili odgovor od predsjedničinog ureda gdje su nam rekli da nazovemo na telefon i dogovorimo sastanak u uredu gdje će nas netko od predsjedničinih zaposlenika primiti budući da je ona redovito na putu, ali da će predsjednica biti upućena u sve što se bude pričalo na sastanku i da će reagirati adekvatno.  Nakon toga, dobili smo datum sastanka na Pantovčaku 25. listopada 2016. godine i svakako veselili se tome, o tome su i mediji izvještavali jer su popratili zbivanje i moje poteze.

U Zagreb smo krenuli na dan sastanka rano ujutro. Došli smo u ured i tamo su nam obećali da će posredovati pri zaposlenju, uputiti dopis Gradu Zadru i gradonačelniku Kalmeti u onom trenutku kada završim s terapijama, jer se poklopilo da sam ja baš tada započeo s terapijama, te da će sve to krenuti prema mom zaposlenju, da mi u invalidninu neće dirati ili da će mi se eventualno prepoloviti i da ću imati pravo na punu plaću s obzirom na to da radim 4 sata jer ne smijem raditi 8 zbog dijagnoze, u protivnom bi dobili kaznu i moj skrbnik i poslodavac. Što se mene tiče, skoro svi uvjeti koji su se tražili skoro su se ispunili, bili smo sretni i nastavili s terapijama koje su trajale do prosinca 2016. godine te sam ja 2. siječnja ove godine poslao molbu Uredu predsjednice za pokretanje zaposlenja. Nakon toga čekali smo mjesec i 10 dana da se oglasi Grad Zadar ili netko i dobili smo dopis od Grada da Gradska knjižnica Zadar ima jedno mjesto slobodno i da čim Gradska knjižnica Zadar bude u mogućnosti u sljedećih par mjeseci, a do 1. travnja, raspisati natječaj za radno mjesto za mene i čak me je sadašnja ravnateljica Gradska knjižnica Zadar pozvala na razgovor i tada smo se to i dogovorili. Čekali smo, prolazili su dani, malo mi je bilo lakše, i kako je došao taj 1. travnja natječaj se nije odmah raspisao nego se čekalo do 10. svibnja budući da je u tijeku bio rebalans Gradske knjižnice te je zato knjižnica zakasnila s natječajem. Natječaj se naravno naposljetku raspisao 10. svibnja, trajao je 10 dana i trebali su proći neki vremenski odmaci od završetka natječaja do svega toga tako da sam ja 20. lipnja dobio poziv od ravnateljice za razgovor na posao.

„Pisali smo Ministarstvu za demografiju koje je naposljetku nakon 40 dana čekanja taj isti predmet proslijedilo Ministarstvu rada, da bi od Ministarstva rada dobili nakon dva tjedna odgovor gdje su se pozivali na Zakone koji praktički ne postoje, jer smo provjerili Zakon o radu, da jednostavno ne znaju od kud mi namaknuti tih 900,00 kn do pune plaće do koje ja imam pravo, ali po njima je ispalo da nemam jer su trenutno tako zakoni uređeni. Nastavio sam s tom borbom, ali u međuvremenu prihvatio posao, potpisao ugovor 30. lipnja i krenuo raditi 3. srpnja i to 4 sata dnevno, od ponedjeljka do petka, iako mi je predstojala borba za ostatak plaće jer sam zaposlen s prvostupničkom diplomom. Jednostavno Ministarstvo rada nije znalo od kud namaknuti novac kao i Ministarstvo za demografiju jer da je jednostavno ta stavka u zakonu ostala nedorečena te da se moram boriti ili sudski ili pitati HZZ, koje mi je isto tako reklo da ne znaju kako postupiti u takvoj situaciji budući da to zakonom nije regulirano. Odlučili smo pokrenuti tužbu za Strasbourg, jer osim što nemam trenutno tih 900,00 kn plaće već radim za 3.000,00 kn fiksno iako imam završen fakultet, trebam se i boriti za invalidninu za koju sam saznao prije tjedan dana da ju cijelu gubim a ne pola kako je bilo rečeno u Uredu predsjednice pa se sada borim i za to, jer po zakonu iz 2013. godine koji je također nedorečen ispada da svaka osoba s invaliditetom koja se zaposli da je apsolutno zdrava te da zaposlenjem gubi pravom za invalidninu te tako da u konačnici nemam pravo na punu plaću, a po zakonu također gubim invalidninu, a meni je bilo rečeno da će mi invalidnina biti doživotna i da to nema veze s mojim materijalnim primanjima koje ja zaradim tijekom svog života. Sada sam u fazi u pripreme tužbe na državu i institucija koje su odgovorne za ova dva zakona jer želim promijeniti to da mi se ukida invalidnina i da mi se da puna plaća koju zaslužujem jer ne radim 4 sata iz hira već zbog dijagnoze zato što tako moram. Na kraju krajeva nisam se spreman odreći jednoga  u korist drugoga zato što smatram da imam pravo na invalidninu bez obzira na to što sam čovjek koji radi jer je to nešto moje, invaliditet moj nije manji ako radim i smatram da imam pravo na punu plaću jer je tako bilo rečeno, a sada ispada sasvim drukčije. Čekam očitovanje predsjedništva jer sam im poslao upit zašto je to tako dogovoreno.

U međuvremenu radim za prvotno dogovoreni iznos, zadovoljan sam s poslom, Gradska knjižnica Zadar je svoj dio posla odradila relativno korektno i  za sad  nemam problema i jednostavno oni nisu krivi za ovu situaciju nego je kriv zakon i država, pa apeliram na državu i zakonsku regulativu da se to što prije sredi jer ja pripremam tu tužbu za koju imam osnova, a do tada ću stisnuti zube i raditi svoj posao, ali neću im pustiti ovo jer smatram da imam pravo na to što tražim i ne tražim ništa osim onoga što mi pripada kao mladoj osobi koja je završila dva fakulteta i koja ima stopostotni invaliditet uslijed oštećenja pri porodu i zbog liječničke greške“, odlučan je Antonio i u nastavku govori  o vedrijim stvarima.

„Hobiji su mi gledanje serija i filmova, volim i čitati kvalitetne knjige, članke, novine, internet portale pratim. Sportom se ne bavim odnosno bavim se u onoj mjeri koliko mogu npr. šetam koliko mogu ali ne smijem puno ni vježbati s obzirom na to da su mi mišići iscrpljeni od operacija i svako veće naprezanje može prouzročiti dodatnu štetu. Najviše me usrećuje kada sam s prijateljima, kada idemo van, izlasci i druženja ili kada se nađemo kod mene ili kod nekog pa imamo večerice, filmsku večer, druženja, proslave, zafrkancije, šetnje s prijateljima. Zapravo na duže relacije koristim invalidska kolica. Imam jako dobrih i bliskih prijatelja s kojima se obožavam družiti čak na svakodnevnoj bazi. Postoje ljudi koje svaki dan vidim i s kojima se svaki dan čujem i jednostavno to me usrećuje kada imam bliske prijatelje s kojima se družim i koji me razumiju i koji su svaki dan i uz mene u svim prilikama i javnim istupima.

Iza sebe imam jednu vezu koja je bila baš ozbiljna, sve drugo mi nije vrijedno spomena jer smatram da nije bilo kvalitetno i upečatljivo kao ta jedna, tako da bi ja izdvojio da imam tu jednu emocionalnu vezu koju pamtim i koja je relativno dugo trajala i koja mi je još uvijek urezana u sjećanje i nastojim ju pamtiti bez obzira na sve loše što se dogodilo te ju nastojim pamtiti po dobrom. Jednom bi  svakako volio imati i obitelj, djecu i ženu, ali i to trenutno nije prioritet zato što imam stvari koje moram sada rješavati kao što je npr. ovo i borim se s tim do kraja tako da trenutno za brak i vezu nemam nažalost vremena i ne mogu se uza sve ovo upuštati u takvo nešto. Moja poruka svim osobama s invaliditetom, kao i svim zdravim osobama je da se uvijek treba boriti za ono što želiš, da nikada ne treba posustati čak ni pod nepravdom zakona, da uvijek treba gurati svoje čak i kada se čini nemoguće nastaviti, boriti se do kraja i do zadnjeg atoma snage jer svaka se borba isplati pa će tako i vaša.

Moje želje za budućnost su da se ove stavke koje me sada muče riješe da mogu normalno nastaviti živjeti i raditi koliko god mi zdravlje dozvoli te da napredujem što se tiče obrazovanja i što se tiče posla, imam u planu upisati doktorat nakon stručnog ispita koji me čeka kroz nekih godinu dana. Doktorat bi bio nešto na bazi psihologije i komunikacija ili nešto sl.

Svakako želim naglasiti da ne želim promijeniti zakone samo za sebe nego za sve, tako da sve što dobijem ja dobiti će i budući naraštaji s ovakvim problemima. Dakle, moto mi je da uvijek treba ići naprijed bez obzira na problem i težinu koliki god bili i koliki god nam se činili u ovom trenutku, zaključuje svoju priču Antonio.

 

Tekst: Anita Blažinović

 

 

 

Objavljeno: 01.08.2017