Usporedo s glumom Kaloper je njegovala i svoj likovni dar, razmišljajući na vremenskoj distanci o svojoj prerano ugašenoj glumačkoj karijeri i tipovima žena koje je odigrala

 

Izložbom fotografija i filmskim projekcijama Dani hrvatskog filma i kino Tuškanac pridružuju se memoriranju glumačkoga opusa i iznimne pojave Jagode Kaloper, domaće dive i ikone jugoslavenskog modernističkog filma na njezin nedočekani 70. rođendan – 19. lipnja 2017. U predvorju kina tim će povodom biti izloženi fotografski portreti Jagode Kaloper, a u velikoj dvorani kina Tuškanac prikazat će se dva filma – prvi u kojem je nastupila (epizoda iz omnibusa Ključ) te prvi i posljednji koji je režirala – Iza ogledala.

Jagoda Kaloper prvu je ulogu ostvarila u prvoj epizodi omnibusa Ključ (Duga ulica) iz 1965, urbanoj priči Vanče Kljakovića o stidljivoj noćnoj avanturi dvoje mladih. Nova filmska pojava urbana izgleda i francuskoga šarma, uz jednako mladog Božidara Bobana, jednostavno je dominirala slikom. Naturščica s diplomom akademske slikarice replike je izgovarala prirodno, s urbanom diskrecijom i melodijom, onako kako je to činila i u svakodnevnom životu. 

Na drugu ulogu Kaloper nije morala dugo čekati. Najbrži je bio Vatroslav Mimica (Ponedjeljak ili utorak, 1966), a uslijedile su suradnje s Brankom Ivandom (Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata, 1968), Rajkom Grlićem (Kud puklo da puklo, 1974, Samo jednom se ljubi, 1981), Miroslavom Mikuljanom, Karoljem Vičekom, Borom Draškovićem…, u novije doba G. Rušinovićem, T. Radićem, S. Petranovićem, Ž. Senečićem…  

No, najznamenitije uloge i glumačke vrhunce, osim Žižićeve Kuće (1975) koja joj je donijela Zlatnu arenu, priuštili su joj Krsto Papić – ulogom seoske mladenke u legendarnim Lisicama (1969) te malo kasnije Dušan Makavejev u WR: misterije organizma (1971), posve drukčijim imageom – emancipirane pobornice seksualne revolucije. 

Odigravši te dvije radikalno različite uloge, Jagoda Kaloper pokazala je da na filmu može utjelovljavati žene različita habitusa. Ipak, njezina udarna filmska karijera završava vrlo rano, već početkom 1980-ih, da bi se sporadično počela vraćati na film u epizodnim ili cameo-rolama tek kasnih 1990-ih, kada se zvijezde 1960-ih i 1970-ih sjetio mladi Rušinović pripremajući se za debitantski film Mondo Bobo (1997).

Sve to vrijeme Kaloper je njegovala i svoj likovni dar, razmišljajući na vremenskoj distanci o svojoj prerano ugašenoj glumačkoj karijeri i tipovima žena koje je odigrala. A onda se prvi put u život primila kamere. Pet godina prije smrti nastao je njezin prvi i posljednji autorski film Iza ogledala (2011), autoportretni kolaž i svojevrsni filmski testament.

Program je ostvaren uz pomoć HDA/Filmskog arhiva i produkcije Factum.

Božica Ravlić

Objavljeno: 07.06.2017