Najlakše je nekog staviti na društvene margine, bez elementarne ambicije da se stvara zajednica jednakih mogućnosti

 

Da se uistinu popravi obrazovna struktura ove zemlje i poboljša opći životni standard, potrebno je i osobama s invaliditetom osigurati mogućnost da se obrazuju, u skladu s njihovim mogućnostima, i to besplatno.

Tu se prvenstveno misli na uvjete, u prvom redu mobilnost i pristupačnost, zatim financijska pomoć, prilagodba, osobna asistencija te pripadajuće rehabilitacije. Toliko osoba s invaliditetom, upravo zbog nedostatka rečenih uvjeta, ne završi ni osnovnu školu, a kamoli srednju i fakultet.

Kao i kod "zdravih ljudi", učenje iziskuje veliki napor, trud, odricanje i kod OSI populacije, ne računajući na brojne izazove koje invaliditet sobom nosi.

Najlakše je nekog staviti na društvene margine, bez elementarne ambicije da se stvara zajednica jednakih mogućnosti. Nažalost, često nemamo snage boriti se sa sustavom koji ponekad nemilosrdno "reže" po najranjivijim skupinama.

Potrebno je voditi brigu da djeca s teškoćama u razvoju, kao i njihovi roditelji, od samih početaka ostvare sva prava koja im zakonom pripadaju. Zahvaljujući angažiranosti nekih udruga i financijskih pomoći nekih gradova i županija, to donekle uspijeva. Ali ne svugdje i za svakoga. Ne za sve gradove i svu djecu.

Primjerice, vrtići. Definitivno fali stručni kadar koji bi se mogao brinuti za djecu s teškoćama u razvoju, kao i smještajni kapaciteti.

Problem se nastavlja na razini osnovnih i srednjih škola, jer djeca i mladi s invaliditetom već na samim ulazima u zgrade nailaze na barijere – one arhitektonske. No postoje i opasnije barijere, one u glavama. Koliko se samo djece i mladih s teškoćama suočilo s predrasudama svojih nastavnika koji su ih uvjeravali da im je mjesto u posebnim odgojno-obrazovnim ustanovama, a ne u redovnim školama.

Kad dođemo na fakultete, možemo na prste ruku izbrojiti studente s invaliditetom, ali čak ni ta mala skupina često ne može dobiti stipendije da im se koliko-toliko olakša život, a tako ni mogućnost prijevoza. Pogotovo osobe s tjelesnim oštećenjima koje imaju premali postotak invaliditeta, kojima se invaliditet gotovo i ne vidi. Zašto gradovi i županije nemaju razumijevanja u tom smislu? Zaista ne treba puno.

Ključna stvar u svemu je da se osobe s invaliditetom ne uključuju dovoljno kad se donose odluke i zakoni, a ono što neki predlažu na osnovu svog životnog iskustva – ignorira se. "O nama s nama!", poznata je krilatica osoba s invaliditetom, no koliko se uistinu "o nama odlučuje s nama"?

Eto, na svom vlastitom primjeru, iako sam stradala tek u 21. godini i od tada postala dijelom OSI populacije, mogu reći da mi život obilježava riječ 'NE!' kad god bih zatražila bilo koje pravo, pogotovo na fakultetima.

Koliko god se govori o senzibilizaciji društva, o jednakim mogućnostima, definitivno je to, barem u mom slučaju, bilo samo mrtvo slovo na papiru.

Hoćemo li doživjeti da se obrazovna slika Republike Hrvatske počne mijenjati? Hoćemo li biti svjedoci procesa u kojemu će osobe s invaliditetom značajno popraviti obrazovni standard Lijepe naše, više postajati dijelom akademske zajednice?

Jako puno ljudi, među kojima su i osobe s invaliditetom i tjelesnim oštećenjima, javilo mi se kao novinarki In Portala, a i u sklopu studentskog projekta 'Per aspera ad astra' koji vodim, s pitanjem "koji su načini da im se omogući daljnje školovanje". Iako su neki završili srednje škole, zaposlenja za njih nema godinama. Pogotovo u ruralnim sredinama. Znanje imaju, ali nitko im ne daje šanse da to znanje i pokažu na tržištu rada. Mnogi bi mogli raditi od kuće...

Oni koji su dali svoje priče u medije, nakon toga samo dvoje je ostvarilo radni odnos. Premalo! Što je s ostalima za koje ni ne znamo? Hoćemo li i dalje ignorirati ove probleme, zbog kojih se mnogi ne mogu pomaknuti ni milimetra u životu?

Zato probudimo se više iz dugogodišnjeg sna i dajmo priliku svakoj osobi s invaliditetom i s tjelesnim oštećenjem da se ostvari u granicama koje joj to dopuštaju, u obrazovanju, kreativnostima, zaposlenju. Ovaj put nije lak, ali je moguć. I zapamtite – uvijek je lakše donijeti odluke koje otvaraju mogućnosti, nego one koje getoiziraju ljude, bez obzira imaju li invaliditet ili ne.

Potrebna su napokon djela, stvarna rješenja problema, a ne samo lijepe riječi. Lijepim se riječima zavodi, ali osobe s invaliditetom ne traže snubljenje, nego razumijevanje i poštivanje različitosti.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 19.05.2017