Osvrt Božice Ravlić: Biti žena s invaliditetom u Hrvatskoj znači dvostruku diskriminaciju
Poznajem veliki broj žena s invaliditetom koje su se izborile za svoj položaj, ali i one koje su prihvatile ulogu jadnog, nemoćnog, nesposobnog bića koje ne živi, prije bih rekla vegetira
Hendikep je biti žena u primitivnom društvu u kojem živim. Danas, kao i dok sam bila bez invalidskih kolica. Razlika su dodatna, apsurdna pitanja izazvana mojim stanjem. Slušati glupa pitanja u stilu 'tko ti jadnoj kuha'? Sirota kuda baš tebi da se to dogodilo? Ti stvarno ne možeš ni malo hodati?
Poniženja i spuštanja
Meni hodanje nije san, ja znam da postoji toliko dobrih trenutaka koje mogu doživjeti i bez hodanja. Sitna laž koju ponavljam da preživim, iako zahvalna za svako novo buđenje i dan u kojemu ne trebam tuđu pomoć. U jesen kada su staze ispunjene različitim bojama opalog lišća nedostaje mi onaj poseban šum koji nije tako magičan kada prolazim kolicima. Nedostaje mi baršunast osjećaj svježe posteljine, nakon što mi je paraplegijom oduzet osjet dodira ispod razine ozljede. I dalje osjećam mirise, vidim boje, razlikujem osmijeh poštovanja i prihvaćanja od sažaljenja. Trebalo mi je vremena da prihvatim svoje novo tijelo. Nakon ozljede izgubila sam svoj identitet, nisam znala tko sam. Sjećam se posjeta prijateljice u toku rehabilitacije, donijela mi je na poklon komplet donjeg rublje, samostojeće čarape i ruže. Ono što sam uvijek voljela. Željela sam da što brže ode i ostavi me samu. Suze su me gušile, ipak gledala sam to rublje, čarape, ruže i pitala se što da radim s time? Hoću li ikada opet obući nešto tako ženstveno? Što da radim s predivnim ružama koje su vrištale u toj sobi punoj tuge? Neki inat koji je ostao u dnu moje duše govorio mi je: "Vratit ćeš život koji si imala.“ Do trenutka kada je medicinska sestra ušla u sobu i posprdno me pitala: "Ravlićka, što će to tebi?“ Žao mi je što sam tada bila toliko jadna i šutke podnijela njezin ironičan pogled. Danas bi mi taj komplet savršeno stajao, a završio je u smeću. Prošle su godine do trenutka kada sam se odvezla do dućana s donjim rubljem i sa zadovoljstvom birala stvari koje sam mislila da više nikada neću nositi.
Problem prihvaćanja
Iz osobnog iskustva dozvoljavam si dati osvrt na položaj, kao i ponašanje žena s invaliditetom. Žene s invaliditetom izložene su dvostrukoj diskriminaciji, kao žene i kao osobe s invaliditetom, ono što slušam na svakom skupu o ženama s invaliditetom. Žene s invaliditetom djelomično su same kreirale takav stav. Olako prihvaćaju sažaljenje i ne izlaze u javnost. Poznajem veliki broj žena s invaliditetom koje su se izborile za svoj položaj, ali i one koje su prihvatile ulogu jadnog, nemoćnog, nesposobnog bića koje ne živi, prije bih rekla vegetira. Zatvorile ste se u neke svoje grupice u kojima kritizirate vlast, društvo, institucije i cijeli svijet je kriv za vaše nezadovoljstvo. Velika količina energije koju bi bilo kvalitetnije usmjeriti u razvoj vlastitih potencijala, isticanje preostalih mogućnosti, darova koje svaka žena ima. Snažne smo, živimo različite živote, pokažimo i drugima tko smo, iskoristimo upravo tu različitost po kojoj smo vidljivije. Povijest dokazuje da je žena oduvijek bila podčinjena muškarcu, iako je ona ta koja je vodila brigu o domaćinstvu, rađala i odgajala djecu. Od kada sam u svijetu žena s invaliditetom slušam o problemima prihvaćanja od strane suprotnog spola. To nije problem, to je jednostavna muška glupost. Svaki zreo muškarac prihvatit će vas, ako ste vi prihvatile sebe. Nemoguće je da ćete doživjeti ljubav, dok same izjavljujete: "Ja sam invalid i mene nitko ne želi.“ Interesantno mi je kada me zdrave žene s tugom u glasu pitaju jesam li sama ili u vezi. Iste one koje žive u braku koji egzistira na principu imamo djecu, pa kada djeca odrastu rastat ćemo se, a do tada spavaju s čovjekom koji je davno prestao biti osoba koja budi njihovu čežnju, izaziva osmijeh, ispunjava ih zadovoljstvom.
Diskriminacija ili balkanski mentalitet?
Najčešće sam upravo ja osoba koja mora slušati mračne detalje njihovih propalih brakova. I na kraju takvih razgovora bez obzira što se one vraćaju životu koji žele promijeniti, a nemaju hrabrosti za taj korak, bez obzira što o čovjeku s kojim žive govore bez trunke osjećaja, ja sam u njihovim očima gubitnica. Diskriminacija ili balkanski mentalitet? Tužno koliko veliki broj žena i dalje misli da biti sama znači biti manje vrijedna. A tek broj onih koje gutaju savjete kako uhvatiti i zadržati muškarca, kao da će im to donijeti blagoslov. Ima još pametnih žena, jedna od njih kaže: "Pogledaj mene, koliko sam ja žabaca poljubila, dok sam došla do ovog za mene savršenog.“ Prihvatila sam život u kojem sam sebi često bolje društvo od žabaca koje upoznajem i vrijeme provedeno s njima je izgubljeno, pa im sa zadovoljstvom dozvoljavam da lagano odskakuću, ne želim ih samo kako bi zadovoljila društvene norme. Jesam li zato čudakinja? Ne interesira me, mislim da je poanta biti iskren prema sebi, poštovati svoju osobnost i tijelo. Do tada ljubim žapce, možda dođem do kralja svih žabaca. Stoga, kada legnem sama u postelju, imam ispunjenu dušu i mir, možda dolazi netko bolji, ali život je divan i u tišini i samoći, ali bitno je pronaći sebe.
Piše: Božica Ravlić
Objavljeno: 08.07.2013