Intervju, Vojin Perić: Mnogi osobe s invaliditetom doživljavaju kao 'usputnu populaciju' koja je teret društvu

"Političari su vrlo često radili na razjedinjavanju osoba s invaliditetom, kao i drugih skupina koje okupljaju puno članstva. Dali smo se podijeliti na simpatizere ovih i onih, kao da mi njima nešto značimo", kaže kandidat na Bandićevoj koalicijskoj listi u 2. izbornoj jedinici

 

Vojin Perić kandidat je za predstojeće izvanredne parlamentarne izbore na Bandićevoj koalicijskoj listi u 2. izbornoj jedinici, pod rednim brojem 9. Osoba je s invaliditetom.

Gospodine Perić, možete li se ukratko predstaviti javnosti - Vaše obrazovanje, zanimanje te otkud dolazite?

- Kad čovjek govori o sebi uvijek pada u opasnost da podlegne dvjema oblikovateljicama predstavljanja, a to su skromnost i taština. Kako imam popriličan broj godina, pokušat ću biti skroman, ali i dovoljno afirmativan. Rođen sam daleke 1959. godine, 2. prosinca. U najljepšem gradu moga srca, Sarajevu, dakle na samom početku klimatskog početka zime. Osnovno obrazovanje završio sam u rodnom gradu, a godine 1976. dolazim u Zagreb, kako bih nastavio obrazovanje u Centru Vinko Bek. Godine 1970. gubim bukvalno "očigledno“ svjetlo, pa se ostajem boriti koristeći ono dušino, ono neugasivo.

Nakon što sam srednju školu smjestio u ladicu prošlih uspomena, 1980. upisujem studij Komparativne književnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, zapošljavam se u Zavodu za zapošljavanje na telefonskoj centrali te započinjem s radom u Kazalištu slijepih i slabovidnih. Kazalište izrasta u moju veliku ljubav kojoj sam ostao vjeran do danas, a tu ljubav sam izgrlio s 1600 odigranih predstava te tridesetak umjetničkih kreacija, koje su mi donijele status profesionalnog glumca, koji sam regulirao u HDDU-u prije desetak godina.

Nažalost, godine 1985. odlučio sam napustiti studije na trećoj godini, jer naprosto nisam mogao izdržati tu količinu obaveza. Godine 1990. izdajem svoju prvu zbirku pjesama "Kako miriše nebo“, a od 1992. pišem četiri komedije koje se izvode na daskama "Novog života“. Ove komedije protkane su nekom vrstom art-aktivizma, odnosno potrebom da se borim za prava slijepih osoba, odnosno svih osoba s invaliditetom. To dobiva svoj pravi oblik 2006., kada postajem predsjednik Hrvatskog saveza slijepih, koju funkciju obnašam i danas. Na prijedlog Ministarstva kulture, za svoj rad dobio sam Hrvatsku Danicu s likom Marka Marulića, kojom me je odlikovao tadašnji Predsjednik Republike, Stjepan Mesić. Živim sa suprugom Ana-Mariom i kćerkom Anjom, koje su smisao mog života i kojima sam zahvalan jer me čine najsretnijim čovjekom na svijetu.

Poznati ste glumac i redatelj, predsjednik Hrvatskog saveza slijepih i direktor Kazališta slijepih i slabovidnih "Novi život". Kako Vam dosadašnje radno iskustvo može pomoći u daljnjem obnašanju političke dužnosti?

- Obnašajući funkciju Predsjednika Hrvatskog saveza slijepih, upoznao sam mnoge političare, ostvario prilično dobre kontakte te upoznao dio političke beskrupuloznosti i površnosti u odnosima prema osobama s invaliditetom. Mislim da mnoge njihove odgovore mogu prilično točno anticipirati te im se argumentirano suprotstaviti i ponuditi rješenja iz problema, iz svakodnevlja u kojemu mi osobe s invaliditetom živimo. Naravno da ne želim reći da u Hrvatskoj nije baš ništa za nas učinjeno, no neki segmenti su potpuno zanemareni i ispod su nivoa u većini europskih zemalja.

Imajući u vidu dosadašnje životno iskustvo u radu s osobama s invaliditetom, gdje se najviše mislite zalagati za OSI populaciju - na kojim područjima života?

- Mnogi osobe s invaliditetom shvaćaju kao "usputnu populaciju“, dakle građane koji su više teret, nego potencijal, što je veća glupost od obične političke zablude. Služimo im kao kozmetički preparati kojima će se hvaliti pred Europom i svijetom, a zapravo nas podcjenjuju i sažalijevaju. Valja nam se boriti na svim područjima, ali su najakutnije dvije stvari: inkluzivni doplatak i sustavno financiranje udruga za osobe s invaliditetom. Naravno da nam trebaju i Centri za rehabilitaciju i ranu intervenciju, kao i čitav niz zakonskih rješenja kako bi nam život bio ugodniji, bez opasnosti da će nas promjena vlasti baciti u zapećak i oduzeti nam neka prava.

Od Vlade koja dolazi MORAMO izvojštiti Zakon o socijalnoj skrbi, koji neće biti mijenjan svakih šest mjeseci, te usustavljenje naših prava koja MORAJU biti na nivou demokratskih zemalja. Jer, sramota je imati najmanji doplatak u Europi te financirati udruge za osobe s invaliditetom po projektima, a dati im u obvezu socijalne usluge, pa im telefonskim uredbama uzimati i to malo sirotinje.

Problemi koje bi trebalo također akceptirati su: stambena zbrinutost, položaj osoba s invaliditetom u ruralnim područjima, urbaniziranje slobodnog vremena, status naših društava i klubova, kakav imaju "regularni klubovi i društva“, prilagodba fizičkih barijera te sadržaja različitih kulturnih dobara, potpuna integracija u medije, a ne getoizirane emisije koje ne sluša nitko osim nas samih, itd. Naime, osobe s invaliditetom su jednakopravni građani pa im se mora osigurati aktivna participacija u javnom i političkom životu, što znači sudjelovanje, a ne tek konzumiranje mrvica.

Vezano za uredbu kojom je Vlada uskratila 50 posto sredstava Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva i time za isti postotak oštetila udruge osoba s invaliditetom - unatoč tome što su one već ustrojile svoje sustave temeljem potpisanih ugovora, Hrvatski savez slijepih zatražio je od Tihomira Oreškovića da opozove tu odluku. Budući je njome onemogućeno funkcioniranje udruga i saveza udruga osoba s invaliditetom, pa predstoji i gašenje mnogih od njih, po Vama kako se može sanirati već nanesena šteta? Što predlažete?

- Sve udruge i savezi dobili su sredstva za prva tri kvartala 2016. godine. Što znači da šteta tek predstoji. Mi smo zatražili opoziv uredbe, dakle kao da se nije ta sramota niti dogodila, te da se Nacionalnoj zakladi naprosto isplate sva sredstva. Ako to ne ide, neka se zaduži Ministarstvo socijalne politike i mladih, da našim udrugama i savezima naknadi štetu i preostale iznose isplati u sljedećih mjesec-dva, te da se postigne dogovor s budućom Vladom kako se cirkus ne bi ponovio. Jer, ako su udruge gutači novca, kako se izvolio izraziti jedan visoko pozicionirani političar, pitam, što su onda stranke… Žderači istoga.

U Hrvatskoj ima oko 6.200 slijepih osoba. Budući ste i sami slijepi, a i predsjednik ste Hrvatskog saveza slijepih te imate iskustvo rada na tom području, gdje je OSI populacija najviše uskraćena u svojim pravima, pogotovo slijepe osobe?

- Čovjek koji bi mogao ući u Sabor mora jednako gledati na sve osobe s invaliditetom, i jednako se boriti za prava svih. Ja doista mislim da su prilično degradirane osobe sa senzornim oštećenjima - gluhi i slijepi, jer se neutemeljeno smatra kako te osobe mogu skoro sve, pa su ta dva invaliditeta pretvorena u boljetice – skoro male ogrebotine, s kojima se vrlo dobro živi. Svi znaju da su te dvije "boljetice“ zapravo uokvirene najokorjelijim predrasudama te da su komunikacijski izolirane, a to je u današnje vrijeme tehnoloških čuda, najgore što vam se može dogoditi.

No, muka nam je svima ista, problemi nisu sustavno riješeni i gase nam tek požare, pa se hvale pojedinačnim projektima. Mi ne molimo, ne tražimo - mi zahtijevamo život dostojan čovjeka, odnosno usustavljenje nas u sve pore društva.

U slučaju da uđete u Sabor RH, na koji način se mislite zauzeti za slijepe osobe? U kojim područjima su najviše diskriminirane te što je potrebno da se poboljša njihov položaj?

- Ljudi koji uđu u Sabor, a pripadaju osobama s invaliditetom, bez obzira na stranačku pripadnost, moraju osnovati vlastiti Saborski odbor te kroz isti zajednički djelovati. Osobno bih išao toliko daleko da bih, u slučaju da moj Klub zastupnika donosi nešto što nije u interesu osoba sa invaliditetom, prekršio stegu i borio se do napuštanja te politike i priklanjanja onome što ide nama u korist. Naravno da se to koaliciji kojoj pripadam ne može dogoditi, jer je njen kandidat za premijera dokazao svoj odnos prema osobama s invaliditetom, a činjenica da ih u Gradu Zagrebu radi više nego u svim državnim institucijama, govori dovoljno. Već sam spomenuo Inkluzivni doplatak, što u nekom smislu odgovara sadašnjem Doplatku za tuđu njegu i pomoć, koji je najmanji u Europi i zapravo je sramota za socijalnu politiku ove zemlje.

Bosna i Hercegovina kao prosječni osobni dohodak ima 450 EUR-a, doplatak za osobe s invaliditetom 202 EUR-a. Srbija ima prosječni dohodak 360 EUR-a, doplatak 250 EUR-a. Moldavija ima prosječni dohodak 170 EUR-a, a doplatak 37 EUR-a. Hrvatska ima prosječni dohodak 750 EUR-a, doplatak 46 EUR-a.

E pa, što na to reći?! Je li to socijalna osjetljivost ili ironija iste? Biti u politici i mirno gledati ove činjenice - prelazi u bahatost i aroganciju, bez presedana.

Što se tiče obrazovanja, Hrvatski Savez slijepih već se dugi niz godina bori da udžbenici za slijepe učenike postanu sustav, a ne projektići koji diskriminiraju tu populaciju i čine joj obrazovanje jedva pristupačnim.

U odnosu na ostale europske zemlje, kakav je položaj slijepih osoba u Hrvatskoj?

- Bojim se da briga prema slijepim osobama, a time i svim osobama s invaliditetom, pada i nekako je na "standbyu", pa je pet do dvanaest da se i mi trgnemo i pokrenemo učinkovite akcije za poboljšanja. Ovdje do izražaja moraju doći naše udruge i savezi, koji će se nakon sustavna financiranja moći više baviti zagovaranjem, lobiranjem i predlaganjem novih zakonskih rješenja.

Po Vama, kakvu političku snagu predstavljaju osobe s invaliditetom u Hrvatskoj?

- Političari su vrlo često radili na razjedinjavanju osoba s invaliditetom, kao i drugih skupina koje okupljaju puno članstva. Dali smo se podijeliti na simpatizere ovih i onih, kao da mi njima nešto značimo. Osobe s invaliditetom nisu politički organizirane, odnosno nemaju minimum zajedničkih stavova kako bi iskoristili svoju brojčanost. Nedavno je Savez slijepih sugerirao da se ne glasuje za one koji nas u kampanji niti ne spomenu, no bojim se da su osobe s invaliditetom rascjepkane na lokalne interese koje im nameću obitelji i prijatelji, umjesto da je obrnuto. Nakon ovih izbora bi trebalo razmisliti o političkom organiziranju i artikuliranju jasnih ciljeva i zadataka. Za to imamo ljudskih potencijala, koje treba samo pokrenuti i ustrojiti.

Vezano za Vaš invaliditet, sljepoću, koliko Vam je odmagao isti na životnom putu? Što je bilo najteže postići i svladati?

- Biti drukčiji je uvijek problem, a u društvima u kojima vladaju predrasude i stereotipi pogotovu. Naravno da sam imao problema, odnosno da ih imam i danas. Imam, recimo, status profesionalnog glumca, a zbog sljepoće ne mogu dobiti nikakav angažman, osim u svom kazalištu. I ne samo to, kao slijepa osoba nisam mogao završiti Kazališnu akademiju pa sam igrao trnovitijim i težim putem. Potrebno je dakle raditi na senzibilizaciji javnosti, ali ne tako da pokazujemo kako osobe s invaliditetom koriste osnovne funkcije, nego kako pomiču granice i doprinose svojim potencijalima razvoju društva, a to se svakodnevno događa.

Što preporučate osobama s invaliditetom u njihovoj svakodnevnoj borbi za veća prava?

- Možda bi trebalo s više osmijeha prihvatiti svakodnevlje, kako bi slika o nama postala vedrija. Naravno, treba se boriti svakim danom, svakim samostalnim korakom, svakom pročitanom ili napisanom knjigom. Treba reći svima da nas nikada nitko nije isključio iz ljudskog roda te da je uključenost o kojoj pričaju tek pranje njihove savjesti i bildanje osjećaja da rade nešto „nadljudski“.

Razgovarala: Klaudija Klanjčić

 

Povezane vijesti