"Ponosimo se time što pokazujemo građanima što sve možemo i da se mi osobe s invaliditetom ne smijemo prepuštati apatiji, unatoč svim teškoćama", kaže uz ostalo inicijator Festivala jednakih mogućnosti

 

Prošli četvrtak završio je 15. po redu Festival jednakih mogućnosti kao veliki doprinos osoba s invaliditetom turističkoj i kulturnoj ponudi Zagreba, koji se održavao na Trgu bana Josipa Jelačića.

Više od 900 izvođača iz zemlje i inozemstva, od kojih 600 osoba s invaliditetom, javno su svakodnevno pokazivali što sve mogu. U okolnostima u kojima jesu, dali su svoje maksimume i ozračili centar grada velikom pozitivom i energijom. U organizaciji Festivala pomagalo je 160 volontera, uglavnom studenata zagrebačkih fakulteta.

Predsjednik Društva tjelesnih invalida Milan Ožegović, koji je i inicijator samog Festivala, zadovoljan cijelom organizacijom tijekom trodnevne manifestacije, kada su izvedene mnoge glazbeno-scenske priredbe, sportski programi, izloženi likovni radovi 60-ak umjetnika s invaliditetom iz zemlje i inozemstva, a kroz igru mobilnosti pod sloganom 'Preko upoznavanja do boljeg razumijevanja' građani i javne osobe su na improviziranom poligonu imali mogućnost svladavanja zapreka u invalidskim kolicima i orijentacije u prostoru pomoću bijelog štapa.

“Poticaj je krenuo prije samog početka Festivala, koji je nekom slučajnošću nastao 2002. godine. Ali ideja se zapravo vukla tri do četiri godine ranije", kaže Ožegović.

"Istražujući kreativne sposobnosti osoba s invaliditetom, shvatio sam da oni vole i slikati te da među njima ima i zgodnih pjevača, plesača, igrokaza, jako lijepih stvari. Te stvari, kad su se znale prezentirati negdje, izazivale su mi veliko zadovoljstvo. Čak su mi i suze išle na oči koliko je to bilo lijepo, znajući da to izvode osobe koje su do nastupa došle jako, jako teško. Međutim, ono što mene nije zadovoljavalo je publika. Publika je uvijek bila ona, koja ih zapravo jako dobro pozna – njihova obitelj, bližnji, prijatelji. Tu nije bilo građana, koji su očekivali i imaju i dan danas i sigurno će imati i dalje predrasude i nisu svjesni invaliditeta, ako se s time nisu nikada susretali. Razmišljao sam si kako bih ja pružio građanima priliku da i oni to lijepo dožive kao što sam i ja doživljavao. Početkom ovog stoljeća, kada je krenula i malo jače ova urbana kultura, došla mi je ideja da to stavim na ulicu, na neki trg. Tako smo krenuli s Cvjetnim trgom 2002. godine, u okviru jednog ozbiljnog projekta u sferi ljudskih prava. Htio sam u njemu malo razbiti monotononiju, rekavši da bih htio raditi neke kulturne manifestacije Kako sam uštedio neke novce, shvatio sam da bio mogao realizirati svoju ideju. Festival je sa svojim vizualnim identitetom i programskom koncepcijom nastao za nepunih dva mjeseca, za nekih mjesec i pol dana, što je nevjerojatno. Išlo je to nekom brzinom, strašnom željom. Okupio sam i neke ljude od struke, jer se ja time nisam nikada bavio. Pomogli su mi i oni su me zapravo uveli u taj svijet, a ja sam unio svoju ideju, koja je onda uspostavljena i u biti sam zaštitnik i inicijator te ideje. Zahvaljujem se ovim putem Kreši Dolenčiću i Karlu Matiću na svoj pomoći”, nastavio je Ožegović.

“Ideja je vrlo jednostavna. U njoj sam okupio masu ljudi i unutra je uveo, a oni – budući se radi o jednostavnosti, odmah su to prihvatili kao nešto svoje, što je mene na prvom Festivalu iznimno iznenadilo. Onda se dogodila strašno jaka energija, jer su to ljudi radili s dušom. Kad nešto smatrate svojim, onda to radite duhom i tijelom, 24 sata. I to je mene kao autora bilo jako iznenadilo, jer nisam namjeravao raditi tradicionalno. Bile su to porođajne muke, i krenuli smo godinu za godinom, doguravši do 15. po redu. Nakon već drugog, trećeg Festivala shvatio sam da jedna lasta ne čini proljeće.

Taj Festival izravno pridonosi socijalnoj uključenosti osoba s invaliditetom i svake godine bi se morao provoditi, kako bi se uspostavila jedna javna scena za osobe s invaliditetom, u prirodnoj sredini zajedno s drugima, a da bi one mogle pokazati građanima kreativne sposobnosti, što sve mogu i što sve umiju. Sama manifestacija zapravo izravno doprinosi kulturnoj i turističkoj ponudi Grada Zagreba, jer nastala je i zbog ljubavi prema Zagrebu koji živi duhom svojih građana. Ako ne razmišljamo tako što svaki pojedinac može dati svom voljenom gradu, onda on nema svog duha.

Kako koju godinu, nekada je odaziv na Festival veći, nekada manji. U svakom slučaju, to je jedna konstanta od oko 900 izvođača, u četiri, a ponekad i u pet programa: glazbeno-scenski, likovni, edukacijsko-rekreacijski, sportski. Imamo i filmski program s dokumentarnim filmovima o osobama s invaliditetom, koji rijetko možemo izvoditi i prikazivati zbog skupih ekrana, jer nemamo novčanih sredstava. Budući je ovaj cijeli projekt vrijednosti od oko 500.000 kuna, trebalo bi dodatno izdvojiti samo za taj dio barem oko 80.000 kuna. Iako ne možemo skupiti velike svote novaca. Znamo ponekad ići i u velike gubitke, borimo se s time iz godine u godine, jer radimo nažalost u nesređenom društvu, ali uporni smo jer znamo da činimo dobro i radimo sve za opće dobro, na amaterskoj bazi – ali rezultat je krajnje profesionalan.”

Ponosimo se time što pokazujemo građanima da se može i da se ne smijemo prepuštati apatijama, unatoč svim teškoćama i neprilikama. Jer nema druge, nego se boriti svom snagom i svim silama za neku dobrotu. Jer u dobroti su ljudi puno, puno bolji. Ljudi su onakvi kakve su prilike. Zato je važna država, koja je odgovorna stvoriti prilike da ljudi budu što bolji. Zašto se država ne pobrine za bolje prilike, ne znam. Jer ljudi su svaki dan sve lošije. Zato je na Trgu u tri dana Festivala bila iznimno pozitivna energija jer ljudi daju najbolje od sebe. Ali zaista bi se trebalo zabrinuti u kojim uvjetima živimo i radimo, a to država može promijeniti u dva-tri poteza, odnosno dokumenta”, zaključio je Ožegović, nadajući se da će iduće godine biti bolje prilike u državi, a posebno vezano za osobe s invaliditetom.

Piše: Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 25.05.2016