Centar za ženske studije: Razgovor Marije Ott Franolić i Gordane Bosanac

Na razgovorima je zaključeno kako je položaj žena s invaliditetom puno teži te je potrebno više vremena za diskusiju o ovoj specifičnoj tematici

 

U prostorijama Centra za ženske studije iz Zagreba  u četvrtak, 21. travnja 2016.  u okviru ciklusa javnih predavanja u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke, a povodom prvog hrvatskog prijevoda knjige Drugi spol francuske filozofkinje Simone de Beauvoir i manifestacije Noć knjige 2016., održao se razgovor Marije Ott Franolić  i Gordane Bosanac na temu Žena (još uvijek) Druga, uz veliki odaziv građanki i građana.

Gordana Bosanac diplomirala je filozofiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bila je dugogodišnja redovita profesorica na Fakultetu za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je predavala osnove društvenih znanosti, pedagogiju i osnove marksizma. U Institutu za društveno upravljanje bavila se komunikologijom i problematikom vanprivrednih djelatnosti u samoupravnom sustavu, u sklopu čega je potaknula istraživanja odgoja i obrazovanja. Kraće je vrijeme bila ravnateljica Centra za kulturu Novi Zagreb. Od 1986. godine bila je zaposlena u zvanju znanstvene savjetnice u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, gdje nastavlja svoj znanstveno-istraživački rad na odgojno-obrazovnoj tematici do umirovljenja.

Marija Ott Franolić završila je komparativnu književnost i ruski te doktorirala na ženskim dnevnicima. U okviru doktorata pokrenula je potragu za ženskim rukopisima. Bavi se ženskom poviješću i ženskim autobiografskim tekstovima i zanima je poticanje čitanja. Živi u Zagrebu.

U razgovoru se propitivalo koliko ženu određuje spol i može li ona zaboraviti svoju anatomiju. Ako nije ostvarila svoju „prirodnu“ ulogu - tko je ona? Ostaje li ženom? Kako se žena u društvu uopće ostvaruje kao ljudsko biće?

Budući je odrastala u sretnim uvjetima, bez ikakvih opterećenja, nikad suočena s nevoljama i nesrećama koje su prolazile druge žene, Bosanac je objasnila kada se po prvi puta susrela s nečim što ju je zaustavilo i što je promijenilo njezin stav u vezi feminizma.

“Ja sam kao mladi ljudi svog vremena feminizam držala nekom vrstom, pa ajmo reć’, suvišnog zanovijetanja. Nekom vrstom zlovolje nad stvarnošću, u kojoj za mene nije bilo ničeg opterećujućeg kao žene. Odrasla sam sretna i uspješna, nikad suočena s brojnim tegobama, nevoljama i nesrećama koje su žene imale kao žene. Ja to nisam primjećivala. Vi ćete se složiti da ima ljudi koji problem feminizma ne doživljavaju  - takva sam i ja. A onda, jedan dan, u jednom momentu, kada sam već tako-reći završila studij, skočila je pred mene jedna knjiga kao iz crne kutije, jedan otrov od knjige – knjiga koja se zove Planetarna misao, u kojoj sam pročitala rečenicu koja me totalno zaprepastila: ‘Hoće li žena uspjeti?’…”, rekla je Bosanac, nazvavši tu rečenicu “čistom uvredom ženskog roda”, nakon čega je počelo feminističko osvještavanje, stvaranje jednog feminističkog pogleda u kojem je počela shvaćati detalje iz svoga života.

Žene su, tvrdi Simone de Beauvoir, u društvu vječno Druge zbog svoje biologije, ali i prevladavajućih mitova o ženskosti. Danas, kad su neka temeljna ženska prava ponovo ugrožena, valja se podsjetiti da je Simone de Beauvoir još 1949. u Drugom spolu žene prepoznala kao grupu, shvaćajući političku važnost takvog čina.

Ott Franolić je postavila pitanje “Što je uopće žena za Simone de Beauvoir?”, istaknuvši da je njezinu knjigu pročitala tri puta nakon što je prethodno pročitala puno knjiga o feminizmu, na što je Bosanac odgovorila:

“Ovo pitanje nužno implicira, pretpostavlja odgovor na pitanje što je čovjek. Nemamo odgovor na to, ne možemo ga imati. Jer je ljudsko biće usložnjeno u takav komplet svih mogućih dimenzija vremena, prostora, poimanja i tako dalje da ne možemo iz ljudske perspektive odgovoriti što je čovjek. Možemo iz božanske ukoliko se postavimo na razinu Boga. S Njegovog pogleda čovjek je Njegovo djelo. Prema tome, pitanje je od početka smiješno, ali je neprekidno prisutno, ono nametajuće. Stalno, stalno – žena, žena, pa žena sim, pa žena tam, pa je li žena ovakva, pa je li žena onakva, pa vječno žensko. Simone je jako ironična, prelazi to. Cijeli je problem njene filozofije, njezina postupka, kritike, okrenuti pitanje ‘Što je žena?’ u pitanje ‘Što je čovjek?’…”

Egzistencija i spol su kategorije koje razlikuju muškarca i ženu, istaknula je Bosanac, vezano za knjigu Simone de Beauvoir. Žena zbog spola nije slobodna, za razliku od muškarca.

Vezano za medije, po Bosanac oni su najveći antifeministi jer traže da žena bude “žensko, da bude lijepa”, čime najviše maltretiraju. Vezano za prirodu muškarca, ističe da nikada nije riječ o njima, jer si muškarac uzima za pravo da daje za određenje da nečega nema, čime se dolazi do toga da žena mora raditi ono što on kaže. 

 

Ima li kutka za emancipaciju žene na ovoj zemlji? Kroz povijest se pokazalo da nema, a s time su se na kraju složile i obje sugovornice.

Na Ott Franolićkino pitanje što znači često citirana rečenica Simone de Beauvoir: „Ženom se ne rađa, ženom se postaje“, Bosanac je pokušala odgovoriti putem primjera crnca, koji kao takav ne postoji, već postoji čovjek tamne kože.  Tako je i sa ženom. Crnac je bio rob, niži, vezan za kolonizaciju te se kao takav mogao osloboditi, za razliku od žene, koja ne može izaći iz kruga u koji je postavljena kao žena. Žena se ne rađa, ona to postaje. Također je istaknula primjer igre djece, među kojima su bili crnac, bijelac, Japanac, bolesno dijete, ali djeca nisu vidjela ni crnog ni ovog drugog. Stoga ne rađa se crnac, ne postoji crnac, ne postoji žena – ljudi su to izmislili.

Na samom kraju, Bosanac je ponovno kao i na samom početku istaknula bitnu misao od Simone de Beauvoir, gdje žensko postavlja kao ljudsko: “Osloboditi ženu znači odbiti da se ona zatvori u odnose koje ona održava s muškarcem, ali to ne znači osporiti”, naglasivši da feminizam ne osporava ženu, nego samo osvješćuje: “Neka žena sebi stvori položaj u svijetu, jer ništa manje neće i dalje egzistirati za njega. Priznajući jedno drugo kao subjekt svako će doći, svako će ipak ostati Rubi za drugoga. Uzajamnost njihovih odnosa neće potisnuti čuda, čuda koja stvara podjela ljudskih bića nad dvije odvojene kategorije: čežnju, posjedovanje, ljubav, san, pustolovinu, a riječi koje nas uzbuđuju – davati, osvajati, ujediniti se i tako dalje, zadržat će svoj smisao. Neće nestati. Naprotiv, kada bude ukinuto ropstvo jedne polovine čovječanstva i čitav sistem licemjerja koje ona povlači za sobom, tada će podjela “čovječanstva” otkriti svoje autentično značenje, a ljudski par će naći svoj pravi lik.”

Na pitanje kakva je situacija u vezi žena s invaliditetom, na osnovu njezina dosadašnjeg iskustva, kao i ostalih feministica, Bosanac je odgovorila da je s njima i dalje “situacija daleko teža od zdravih žena” te da je za tu tematiku potrebno puno više vremena.

 

Tekst i foto: Klaudija Klanjčić