Moja priča: Čedo Balač
Bio je lud za vožnjama na motoru, član moto-kluba Crazy Wolfs, sve do kobnog dana kada ga je ljubav prema brzini smjestila u invalidska kolica. No, Čedo se nije predavao ni kada je doživio moždani udar nego je bio odlučan da i s paraplegijom nastavi živjeti kvalitetan, aktivan život
Čedo Balač govori o vlastitom iskustvu koje mu je pokazalo kako paraplegija nije ono najgore što se može dogoditi, uvijek može biti i gore. Nakon nesreće u 43. godini života kojom su invalidska kolica zamijenila njegove noge, doživio je moždani udar. Tada je uvidio da s paraplegijom može živjeti aktivan, kvalitetan život. Kako sam kaže, vratila mu se volja za potpunom samostalnoću.
Dan koji je promijenio sve
"Godina je 2005., 15. kolovoza, dan kada je moj život krenuo novim smjerom. Motori su oduvijek moja strast. Te noći vraćao sam se s moto-susreta u Bihaću. Nakon prijelaza graničnog prijelaza, ravna cesta, zaspao sam i sletio s ceste. Dečki s kojima sam se vraćao pozvali su hitnu pomoć koja me vozi u Karlovačku bolnicu. Prošla je ponoć, doktori koji nisu sigurni što poduzeti i ja tako čekam jutro kada donose zaključak da me treba poslati u Zagreb u Traumatološku bolnicu kako bi tamo odlučili operirati me ili ne. Odluka doktora je da operacija nije potrebna, dijagnoza paraplegija Th5. Prvih dana se ne sjećam, šok, neprihvaćanje, nada da ću ustati na svoje noge nije mi dozvoljavala da prihvatim nastalo stanje.
U Varaždinskim toplicama proveo sam četiri i pol mjeseca i to vrijeme, zahvaljujući dvojici prijatelja koje sam tamo upoznao, prošlo mi je brzo. Moja iskustva i sjećanja vezana uz taj period ista su kao većine paraplegičara i tetraplegičara koji su prošli rehabilitaciju u Varaždinskim toplicama. Dobio sam minimum, izašao bez osnovnih saznanja. Živim u Korenici. Znate li kakve su zime u Lici? Vratio sam se kući neposredno prije Božića. Kuća, potpuno neprilagođena. Supruga je uvijek bila uz mene, ako sam ja bio izgubljen, zašto nitko nije razgovarao s njom? Zašto nam nitko nije dao osnovne upute o životu koji nas čeka? Nas, jer cijela moja obitelj, supruga, sin i kćer morali su živjeti s čovjekom koji se promijenio. Riječi osoblja prije izlaska bile su kada dođete kući prilagodit ćete se. Kući sam se vratio sav iskrivljen, prevelika kolica, danas znam krive su mjere doktora na odjelu. Privatno sam krenuo na fizikalnu terapiju u Zadar, koja mi je pomogla.
Što bih ja bez obitelji
Podrška obitelji bitan je segment kako neposredno nakon nesreće kojom osoba gubi određene funkcije i tjelesne sposobnosti, tako i u samoj rehabilitaciji te povratku u vlastitu sredinu. Sudbine ljudi koji prežive traumatične promjene različite su, događa se da obitelj nije u stanju i ne želi prihvatiti ozlijeđenog člana obitelji, opravdanja su različita. Neki navode da ne znaju kako nastaviti život sa osobom s invaliditetom, da to više nije osoba s kojom su živjeli kada je bila zdrava. Ne smijemo zaboraviti, svaka osoba drugačije reagira, treba više ili manje vremena da prihvati sebe i svoje stanje, psihički nismo svi isti, ne prepoznajemo svoje preostale mogućnosti istom brzinom. Istina je osobi s invaliditetom, ali i njezinoj obitelji potrebna je psihološka pomoć u suočavanju s novim načinom funkcioniranja osobe, ali i cijele obitelji koja je doživjela šok. Najčešće zajedno kreću u novi život koji je lakše prihvatiti ukoliko dobiju podršku i konstruktivne savjete u samom procesu rehabilitacije. Danas znamo da spinalna ozljeda u trenutku uzrokuje fiziološke, emocionalne, socijalne i ekonomske promjene, ozljeda ugrožava pacijenta kao i njegovu porodicu te donosi uz oduzetost strah od daljnjih neuroloških pogoršanja i mnogih komplikacija koje mogu doslovno ugroziti život. Cilj rehabilitacije (rehabilitacija – lat. rehabilitatio znači ponovo uspostavljanje ranijeg stanja) trebao bi od prvog dana biti potpuna suradnja ozlijeđene osobe i tima u rehabilitacijskom centru, postizanje maksimalne sposobnosti za svakodnevni život i rad, prihvaćanje i nastavak života sa fizičkim promjenama, razvijanje novih navika i stila života, prihvaćanje i poštivanje vlastitog tijela i njegovih preostalih mogućnosti, prevencija novih ozljeda i komplikacija, istovremena uz podršku ozlijeđenoj osobi potrebna je pomoć i njenoj obitelji.
'Ludi vukovi'
Stalni bolovi i trnci u nogama, koje osjećam i danas, a za koje veliki broj liječnika tvrdi da ne postoje. Totalan apsurd, zar oni znaju što ja osjećam? Nakon jednog u nizu pokušaja traženja savjeta kako si pomoći s bolovima koji su uvijek prisutni odlučio sam iz Zagreba otići u Riječku bolnicu. Osjećao sam jake bolove u desnoj ruci i prije dvije i pol godine preživio moždani udar. Liječnici kažu posljedica jednog od dva ugruška koji putuje mojim tijelom od nesreće 2005. godine, kada su zaključili da je operacija nepotrebna. Oporavio sam se od moždanog udara i čekam drugu operaciju kojom će mi odstraniti drugi ugrušak.
I dalje sam u kontaktu sa prijateljima iz moto kluba Crazy Wolfs, ponekad putujem s njima. Sada u autu, bitna je ekipa. Kako sam ranije bio i lovac, lovački klub čiji sam bio član donirao mi je elektromotorna kolica za odlazak u šumu. Nije to više isto, drugačije je kada hodaš. Sada povremeno odlazim na Plitvička jezera sa suprugom i uživam.
Prije nesreće imao sam privatnu tvrtku i bavio se stolarijom. Povratkom u neprilagođenu kuću, posao je stao. Trebalo mi je vremena da krenem ispočetka, za to vrijeme supruga je proširila svoj posao, trebalo je nastaviti živjeti. Obitelj je dar koji mi je dao snage i doveo me do trenutka kada sam sve postavio na pravo mjesto. Opet radim stolariju koju volim, nakon moždanog udara shvatio sam uvijek može biti i gore. Vratila mi se želja za potpunom samostalnošću, počeo sam ponovno voziti automobil i ne ovisim o tuđoj pomoći. Živim aktivno, radim koliko mogu i želim, kolica nisu prepreka. Dok sam ne prihvatiš svoje stanje, činjenicu da te terapije, želja za hodanjem, posjeti brojnim liječnicima neće podići na noge, ne možeš krenuti naprijed. Danas sam sretan čovjek.
Piše: Božica Ravlić
Objavljeno: 11.06.2013