Toliko smo svi zauzeti prigovaranjem i inzistiranjem na nedovoljno dobrim stvarima, lošim ljudima i još gorim odlukama, da se često zapitam imamo li uopće vremena pored sve te silne tame i nesreće spoznati svjetlo i sreću

 

U drevnoj kineskoj filozofiji, yin i yang su koncept dualizma koji opisuje kako dvije naizgled suprotne sile - noć i dan, tama i svjetlo, negativno i pozitivno, zlo i dobro - mogu zapravo biti komplementarne i međusobno povezane, te mogu potaknuti jedna drugu na rast.

Zanimljivo je da se crno-bijeli krug s točkama suprotne boje - koji nam je svima pred očima kada se spomenu yin i yang - zove taijitu i da je postao zapadnjački simbol yin-yang dualizma prije tek 60-ak godina. Inače, nastao je u 11. stoljeću i tada je bio puno složenijeg dizajna.

Kad god razmišljam o kakvoj dihotomiji, na pamet mi pada taj simbol. Ona o kojoj želim danas pisati možda i nije najlogičniji nastavak priče o konceptu koji predstavlja komplementarnost dviju suprotnih sila, ali poslužit će kao uvod. A možda i poruka. Tko zna.

Razmišljate li kada koliko ste zadovoljni svojim životom? Razmišljate li koliko ste sretni, možda čak i zahvalni?

Toliko smo svi zauzeti prigovaranjem i inzistiranjem na nedovoljno dobrim stvarima, lošim ljudima i još gorim odlukama, da se često zapitam imamo li uopće vremena pored sve te silne tame i nesreće spoznati svjetlo i sreću. Svoju sreću, onu internu, ali isto tako i onu vanjsku koju, poput nekog neshvatljivo slasnog i šarenog etera, u naš život ulijevaju dobri ljudi, lijepe priče i pozitivno okruženje.

Nemojte me shvatiti krivo - čvrsto vjerujem da je zadatak svakoga od nas isticati loše stvari i upozoravati na njih. Isto tako, najgora je moguća stvar zaglibiti u status quo samozadovoljstva. Moramo svaki dan pokušavati biti bolji, prvo mi sami, a onda ćemo moći popraviti i svijet oko nas tako što ćemo ukazivati na ono što ne valja i pokušavati to promijeniti, popraviti.

Ali to ne znači da trebamo grcati u nezadovoljstvu, nesreći i nezahvalnosti.

Hrvatska nije Amerika, Njemačka ni Irska. Ali mora li biti? Možemo bolje, možemo puno bolje, u to nema sumnje. No zamislite da ste u nekom dijelu svijeta u kojem ne da ne biste imali invalidninu, nego ne biste imali ni invalidska kolica. Negdje ljudi nemaju ni vode. Umiru od gladi i bolesti kojih kod nas odavno nema. I takvih je mjesta više nego ovih koja su bolja od Hrvatske. Naravno, ne smijemo se uspoređivati sa lošijima, ali moramo prestati biti nezadovoljni Hrvatskom. Naša je.

Ono o čemu najviše pričamo i pišemo - status osoba s invaliditetom - možda je i najdihotomniji dio ove ne baš toliko dihotomne teme. Smatram da tu moramo biti najnezahvalniji jer uistinu imamo malo u odnosu na ono što bi trebali imati - i to ne mislim isključivo u smislu materijalnih prava, nego i u smislu društvene klime. Međutim, moramo biti i najzadovoljniji. Ne samo zato što ćemo stalnim kukanjem održati lošu klimu oko sebe, ili je čak pokvariti na neke sasvim nove načine, nego i zato što imamo čim biti zadovoljni. Na putu smo prema gore, krećemo se konstantno uzlaznom putanjom. S tim moramo biti zadovoljni, ali moramo ostati i nezahvalni da bi tako ostalo.

To su bile nekakve vanjske stvari. A što je s unutarnjima, što je s onim što je stvarno blizu?

Što je s ljudima s kojima ste okruženi? Stanete li kada i zapitate se jeste li dovoljno svjesni sreće koju u vaš život unose vaši prijatelji? Jeste li dovoljno zahvalni vašim roditeljima i vašoj obitelj, curi ili dečku, sinu ili kćeri? Shvatite li kada da niste dovoljno spoznali zadovoljstvo koje u vaš život unose svi ti ljudi. Oni koji nemaju, shvaćaju to bolje od onih koji bi trebali biti sretni. Ne dopustite si nezadovoljstvo najvećim bogatstvom.

I, na koncu, invaliditet. Yin za kraj. Ali zašto bi invaliditet bio yin? Mora li biti crn, moramo li biti nezadovoljni njime, moramo li biti nesretni? Je li to baš tolika nesreća? Možda je baš invaliditet vrijedan taijitua s početka ove priče jer, koliko god pred sve nas stavljao ozbiljne izazove, upravo ti nas izazovi grade u bolje i snažnije ljude.

Invaliditet je možda crna točka u našem bijelom svemiru, ali je zato osoba koju je invaliditet stvorio bijela točka u crnom svijetu.

Kao i to - kao i sve, uostalom - nezadovoljstvo, nesreća i nezahvalnost su samo jedan dio crno-bijelog simbola. Ali ne zanemarite onaj drugi. Zbog drugih, ali i zbog sebe.

Jer samo dvije naizgled suprotne sile mogu potaknuti jedna drugu na rast.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 31.01.2020