Dvije stvari su bitne za osobe s invaliditetom u kontekstu dodjele Oscara. Jedna je poznatija, ali osim očite ima i prikrivenu vezu s invaliditetom, a druga je direktno povezana s invaliditetom, ali je slabo poznata

 

Današnja će kolumna biti ponešto, ili čak potpuno, drugačija od ostalih. Ne samo zato što znam o čemu ću pisati već dulje od tjedan dana, nego i zato što, vjerujem, neće biti apstraktna kao većina dosadašnjih. Ne, apstraktna možda nije prava riječ. Možda filozofska. Neće biti filozofska kao i ostale. A možda i hoće. Ne znam, vidjet ćemo što će biti do kraja.

Upravo sam shvatio da sam barem još jednom tjedan dana unaprijed znao o čemu ću pisati. Zanimljivo, i tada je kolumna bila povezana s filmskom industrijom – ako se sjećate, pisao sam tada o Jerry Lewisu. Zapravo, to me i ne čudi, s obzirom da mi je kompletna zabavna industrija vrlo draga. Dakle, ako vam naslov, podnaslov i ovaj odlomak nisu bili dovoljna natuknica, morat ću vam otvoreno reći da ćemo i danas o filmovima – ja pisati, a vi čitati. Kako točno ovogodišnja dodjela Oscara ima veze s osobama s invaliditetom? Čitajte dalje i saznajte, potrudit ću se ne biti dosadan i preopširan.

Dvije stvari su bitne za osobe s invaliditetom u kontekstu 90. dodjele Oscara. Jedna je poznatija, ali osim očite ima i prikrivenu vezu s invaliditetom, vezu za koju vam je možda potreban pomalo uvrnut um, poput mog. Druga stvar je direktno povezana s invaliditetom, ali je slabo poznata, što ne čudi. Nažalost. Počet ćemo, stoga, s tim dijelom priče koji zaslužuje veću pozornost.

The Silent Child. Tiho dijete. Tako se zove film koji je 4. ožujka u Dolby Theatreu u Hollywoodu dobio najpoznatiji kipić od pozlaćenog britanija za najbolji kratkometražni igrani film. Za OSI sektor bi nam ova kategorija, ovaj film, bili potpuno nebitni, da se ne radi o djelu koje priča priču o Libby, potpuno gluhoj četverogodišnjoj djevojčici, koja živi tihi život sve dok je socijalna radnica, koju glumi Rachel Shenton, ne nauči kako komunicirati putem znakovnog jezika. Film se temelji na Shentoničinom osobnom iskustvu, jer je dijete roditelja koji je postao gluh. Gluhu djevojčicu glumi šestogodišnja debitantica Maisie Sly, koja je, kao i njezin lik, potpuno gluha. Inače, u filmu se koristi britanski znakovni jezik. Međutim, ono što je na dodjeli Oscara privuklo dodatnu pažnju na cijelu priču je činjenica da je autorica i glavna glumica, Rachel Shenton, nakon što je primila nagradu, zahvalni govor održala na znakovnom jeziku. Baš kako je obećala mladoj Maisie Sly.

Možda ovo i nije nekakva vijest za središnje informativne emisije. Možda kratkometražni format nije taj koji će ukrasti sva svjetla pozornice, biti atraktivan i popularan poput blockbustera. Ali ovo veseli. Osobe s invaliditetom očito postaju nekakav faktor, postaju vidljive i zanimljive. Sprega medija i onih koji konzumiraju medije je složena i obostrana. Mediji su slika društva u kojem živimo i u tom smislu društvo posredno kontrolira medije, ali mediji isto tako kroje više ili manje istinitu sliku stvarnosti koja onda mijenja društvo. Kako god gledali na to, osobe s invaliditetom polako, ali sigurno, izlaze iz sjene. Film The Silent Child ne samo da je dokaz toga, nego je i jedan korak prema tom svjetlu koje nam oduvijek izmiče.

Vratimo se mi Oscarima. Film s najviše nominacija ove godine, njih čak trinaest, bio je The Shape of Water, Oblik vode u prijevodu. Na kraju, The Shape of Water je osvojio četiri nagrade – za najbolji film, najboljeg redatelja, najbolju originalnu glazbu i za najbolju scenografiju, te tako postao najuspješniji film ovogodišnje dodjele. Prije nego se bacimo na dio koji nam je zanimljiv u okvirima ove kolumne, dopustite kratki sažetak. Ako niste već gledali film, možda ne bi bilo loše da preskočite ostatak ovog odlomka – neću otkriti kraj niti previše detalja, ali dio radnje moram prenijeti. Dakle, djelo nagrađenog meksičkog autora, redatelja i producenta, Guillerma del Tora, govori o Elisi Esposito, koja je, kao siroče, pronađena u rijeci s ranom na vratu, nijema je i komunicira putem znakovnog jezika. Radi kao čistačica u tajnom laboratoriju u Baltimoreu, na vrhuncu hladnog rata. Laboratorij dobiva neobično stvorenje pronađeno u južnoameričkoj rijeci. Elisa otkriva da je humanoidni vodozemac i počinje ga posjećivati u tajnosti, i njih dvoje postanu blisko vezani. U potrazi za načinom iskorištavanja stvorenja u svrhu stjecanja prednosti u svemirskoj utrci, američki general naređuje da ga se secira. Kada Elisa sazna za  planove Amerikanaca, odlučuje ga osloboditi, i bijeg na kraju uspješno završi. Elisa čuva stvorenje u svojoj kadi, a planira ga osloboditi u obližnjem kanalu kada se isti za nekoliko dana otvori prema oceanu. U međuvremenu, veza Elise i stvorenja postaje romantična, a sve više od toga vam ne smijem reći. Pogledajte film.

Osim očite stvari da je i ovdje glavna junakinja osoba s invaliditetom – iako glumica, sjajna Sally Hawkins, nije osoba s invaliditetom – postoji još nešto zbog čega bi nam ovaj film mogao, ili trebao, biti važan. Ljudima je urođen pa je, dakle, i prirodan, strah od nepoznatoga. Sve što je drugačije od norme je automatski prekriveno velom nepoznanice pa je, sukladno prethodnoj rečenici, prirodno plašiti se svega što je drugačije. Taj mehanizam, dar evolucije, spasio je ljude, možda i čovječanstvo, bezbroj puta kroz povijest. Nažalost, isti taj mehanizam odgovoran je i za dobar dio negativnog odnosa ostatka populacije prema osobama s invaliditetom. Boje nas se iz bezbroj razloga i na bezbroj načina. Boje se onoga što ne znaju, onoga što ne razumiju. Boje se da ćemo im naškoditi, boje se da će oni nas povrijediti, boje se onoga što vide u nama i onoga što vide u sebi dok razmišljaju o nama.

Ovaj film nije prva, a ni posljednja priča o ljepotici i zvijeri, ali je možda posebno važna jer dolazi u vrijeme kada osobe s invaliditetom postaju vidljive. Mehanizam straha je važan, ali čovječanstvo nikada ne bi napredovalo da nismo bili hrabri. Zapamtite, hrabrost nije manjak straha, nego snaga da se strah nadvlada. A oprezno nadvladati strah se ponekad isplati, jer nije sve što se nalazi iza vela nepoznanice strašno i vrijedno mržnje. Dapače, možda iza tog vela nađete nešto lijepo. Ljubav, prijateljstvo. Mir, sigurnost. Ravnotežu.

Nije važno što je Elisa osoba s invaliditetom, niti što stvorenje, koje glumi nevjerojatni i gotovo uvijek zamaskirani Doug Jones, nije osoba s invaliditetom. Važno je što su oboje nadvladali strah i pronašli ljubav, teškoćama i različitosti unatoč. Važno je što nam priče i filmovi ne pokazuju uvijek svijet onakvim kakav jest, nego nam pokazuju svijet kakav želimo i trebamo graditi. Svijet u kojem, kao i u prošlosti, hrabrost gura ljude naprijed. Svijet u kojem, zbog hrabrosti, ljubav pobjeđuje strah. Svijet u kojem su sličnosti važnije od razlika.

Svijet u kojem osobe s invaliditetom više nisu u sjeni.

Piše: Damir Fatušić

Objavljeno: 12.03.2018