PITANJE: K. J. (46) Majka sam mladića s invaliditetom koji je čvrsto odlučio odseliti u veći grad siguran da će tamo uspijeti zaposliti se i osamostaliti.

 

Protivim se tome, ali njega to ne dira i odlazi nakon novogodišnjih blagdana. Tužna sam, ljuta i nemoćna do te mjere da pijem tablete za smirenje. Ne znam kako će živjeti bez moje pomoći?! Suprug mu daje potporu i to me dodatno ljuti, jer tko će mu pomoći ako ode od kuće. Kako da ga zadržim u obiteljskom gnijezdu?

ODGOVOR: Svaka promjena u obiteljskom sistemu vodi reorganizaciji postojećeg sistema uloga. Zato je važno da sagledate stanje iz više perspektiva. Normalna tuga kao reakciju na odlazak djeteta iz kuće se razlikuje od sindroma praznog gnijezda; u prvom slučaju su konfuzni osjećaji kratkotrajniji i manje intenzivni, a u drugom dugotrajniji i intenzivniji te mogu uključivati doživljaj besmisla, beskorisnosti, strah od starenja, bolesti i završetka života, depresiju, tabletomaniju, alkoholizam, hipohondriju, produbljivanje konflikata sa bračnim partnerom, socijalnu izolaciju, razvoj fobija, odsustvo bilo kakve životne radosti, opsesivni doživljaj i strah da se dijete neće snaći bez vas u novoj sredini.

Često se kriza poklapa sa hormonalnim promjenama menopauze i brigom o trećoj generaciji, što pojačava doživljaj iscrpljenosti i nemira. Kod onih koji se vide samo u ulozi roditelja a koji su rano dobili decu, može se dogoditi i nova trudnoća u poznijim godinama.

Roditelji zaboravljaju da odvajanje nije isto što i napuštanje, pa to doživljavaju osobno kao vlastiti neuspjeh. Vaša tuga zbog odlaska djeteta sastavni je dio života i ne zahtjeva stručnu pomoć već prilagodbu, jačanje društvenih mreža i braka te ponos radi uspješnog odgoja osobe koja kreće u samostalan život. Ne zaboravite dijete nije vaše vlasništvo, pokažite da poštujete njegove odluke, a zatreba li tražit će pomoć roditelja.

In Portal

Objavljeno: 12.12.2016