"Susrećem se s invaliditetom kod različitih ljudi, djece. I svi zajedno bodrimo jedni druge, preživljavajući dan za danom", kaže uz ostalo predsjednik Udruge osoba s invaliditetom Imotski

 

"Volio bih da se napokon olakša rad udrugama, jer preuzele su previše poslova drugih državnih tijela. Potrebno je pojednostaviti proceduru kako bi se što brže i efikasnije postizali ciljevi. A i više bi se pomoglo OSI populaciji na različite načine“, rekao je Josip Bilić Pavlinović (51) iz mjesta Studenci kraj Imotskog, predsjednik Udruge osoba s invaliditetom Imotski.

Bilić Pavlinović doživio je tešku prometnu nesreću 26. svibnja 1990. godine u Splitu, pri odlasku na posao u pekaru u poslijepodnevnim satima. Kako je bilo mokro vrijeme, udario je u rizol. Zajedno s prijateljem ispao je iz automobila, međutim prijatelj je prošao bez ozljeda i težih posljedica, dok je on zbog ozljede kralježnice zaradio paraplegiju, površinske ozljede te 100-postotni invaliditet. U invalidskim kolicima je punih 26 godina.

"Bilo je jako teško prihvatiti sve što se dogodilo, jer se život odjednom promijenio. Najviše mi je pomogao Zdravko Andrić, terapeut – rehabilitator koji je radio u Varaždinskim toplicama. 'Što si hodao, hodao si. Sad se nauči voziti!', bila je surova rečenica koju mi je uputio, ali razbila mi je sve nerealne iluzije dalje u životu. Moja me okolina prihvatila kao sebi ravnopravnog. Ako tko u meni vidi invalida, to je njegov problem, a ne moj, jer ja se tako ne osjećam. Ali da imamo puno manje mogućnosti od onih koji su u gradu, to je istina. Morao sam se puno više prilagođavati. Sve što sam stekao u životu, morao sam sam, svojim rukama. Kuću sam morao prilagođavati, auto kupiti prilagođen“, rekao je Bilić Pavlinović.

Poslije prometne nesreće silom prilika je umirovljen 1991. godine, jer je počeo Domovinski rat. Na nagovor Ante Raosa, sadašnjeg predsjednika Mreža udruga osoba s invaliditetom Dalmacije, a tada u Udruzi tjelesnih invalida TOMS u Trogiru, osnovao je Udrugu osoba s invaliditetom Imotski 1994. godine, koja je postala članicom Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije od samog osnivanja te ima aktivnu suradnju s drugim udrugama, posebno baziranu na škole, kao i sa Centrom za socijalnu skrb Imotski.

“Zahvaljujući Anti Raosu, čovjeku koji ima uistinu veliko srce za osobe s invaliditetom, moj život danas ima puno većeg smisla, nego da ga nije bilo u mojem životu. Uistinu sam mu zahvalan što me potaknuo i pomagao kroz cijelo vrijeme od nastanka Udruge. Zaslužan je što kroz sve ove godine postojanja Udruge imam ispunjen život. Susrećem se s invaliditetom kod različitih ljudi, djece. I svi zajedno bodrimo jedni druge, preživljavajući dan za danom. Uglavnom, Raosova uloga u mom životu je jako velika i sretan sam što ga imam čast poznavati“, rekao je riječi hvale Bilić Pavlinović za Raosa.

Biliću Pavlinoviću ovo je treći mandat predsjednika Udruge, a idući izbori su za mjesec dana.

Imotski je sam po sebi nepristupačan grad, tako da ga je arhitektonski izuzetno teško srediti jer je na brdu.

"Jedino mogu ući u kolicima u banku OTP, jer su upravo zbog mene napravili prilaz. U pošti postoji ulaz za OSI, ali je problem parkiranja automobila. Nemam baš ni potrebe ići, jer je tajnica obavljala većinu zadataka. U Imotskom nema soba za iznajmljivanje za OSI, tako da su većinom svi stanovali kod mene u stanu, budući je moj jedino uređen za osobe s invaliditetom - na prijateljskoj bazi. Uvijek mi je bilo drago da sam mogao ugostiti osobe s invaliditetom“, objasnio je vezano za Imotski.

"S obzirom na sve što sam prošao, a nisam se predao, već sam se založio za druge, najveću utjehu pronašao sam uređenjem svog ranča i vikendice. Na ranču ima puno zelenila, cvijeća, voćaka, povrća, mačke koje me stalno prate. Tu najviše uživam, pogotovo u zimi, a ljeti preko vikenda. Asistentica Anđa ide svaki dan na posao sa mnom, na četiri sata“, pohvalio se s rančem koji je nastajao od 1998. do 2002. godine, okruženog prekrasnom prirodom.

U blizini ranča susjed ima i farmu od 15 magaraca, crne svinje, 250 komada ovaca i koza, kokoši, purice, paunove, ćućuričke. Tako da kad djeca organizirano dođu obožavaju pogledati i životinje.

Ideja za ranč, koji je uredio svojim novcima, proistekla je iz pitanja kako osobama s invaliditetom omogućiti jedan ugodniji način života.

"Na ranču organiziram intenzivna druženja osoba s invaliditetom, iz Imotskog i okolice. I to nekoliko puta godišnje. U Udruzi sam jedini muškarac, a sve ostale su žene, a i najčešće dolaze majke s djecom s invaliditetom. Cilj mi je bio da se ugodno osjećaju, što smo kroz vrijeme uistinu i postigli. Djeca se raduju dolasku, jer dočekaju ih i mačke, a najsigurnije se osjećaju u prisutnosti svojih majki, tako da je dojam izuzetno pozitivan. Priroda razbistruje misli, daje im snage i vjerujem da je ona ono najbolje što može izvući iz njih“, rekao je na kraju.

"Na kraju ne smijem zaboraviti svoju asistenticu Anđu, koja mi uistinu pomaže oko svega. Svi mi imamo dane kad ponekad ne ide, ali njezin zarazni osmijeh uvijek me nanovo diže i daje mi snage da nastavim. Drago mi je da je upravo ona asistentica, jer ima sve potrebne kvalitete kao osoba – dobra je, draga, vesele naravi, i naravno da mi je život uz nju puno lakši i ljepši“, pohvalio je Josip svoju asistenticu Anđu.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 03.08.2016