Njezin književni prvijenac još nije objavljen a već je polučio interes nekolicine izdavača. No, to nije povod da Ani postavimo nekoliko pitanja, nego njezina prva priča, istinita i dirljiva, posvećena osobama s invaliditetom a koju In Portal premijerno objavljuje na svojim stranicama

 

Ana Vizler, 34-godišnja Osječanka koja živi i stvara u Zagrebu, novinarsku je karijeru trenutačno odlučila žrtvovati 'ozbiljnom pisanju' (njezina sintagma), pa upravo završava prvu knjigu priča za djecu koja je već pobudila zavidan interes nekolicine izdavača.

No, Ana je, inspirirana pričama o osobama s invaliditetom koje je pročitala na In Portalu, napisala i jednu svoju, istinitu i dirljivu, koju je ljubazno podijelila s našim čitateljima. Sasvim dovoljan razlog da joj postavimo par pitanja.

"Kada sam, čitajući članke na In Portalu, počela razmišljati o osobama s invaliditetom koje sam imala priliku upoznati, sjetila sam se jedne takve osobe koja je i bila povod ovoj priči", kaže Ana.

"Naime, za vrijeme studentskih dana prijateljica me upoznala s jednim svojim dobrim prijateljem. Zvao se Petar, no svi su ga zvali Pero. On je bio prva slijepa osoba koju sam pobliže upoznala i s kojom sam otvoreno i bez ustručavanja pričala o njegovom invaliditetu.

Vjerujem da se svaki čovjek osjeća malo nelagodno u blizini takve osobe. Možda čak, bolje rečeno, nespretno. Taj invaliditet, pogotovo ako je jako vidljiv, dolazi u prvi plan i ne možeš ga izbjeći u razgovoru, a opet nekako ne znaš ni kako se ophoditi. Treba li osobu pitati nešto u vezi toga ili ne, hoće li ju pitanje o tome uvrijediti ili neće.

S Perom je, međutim, to bilo vrlo lako. Bio je vrlo vedra i duhovita osoba koji je o svojoj sljepoći govorio bez problema. Sjećam se kako je pričao da je u djetinjstvu vidio, no onda je naglo oslijepio što je bila posljedica bolesti.

Studirao je Muzičku akademiju i bio visok, uspravnog držanja, kao kakav plemić. Pokušavao me naučiti kako se vodi slijepa osoba, no meni je sve to bilo novo i nepoznato. Kako sam brzo hodala i bila dosta niža od njega, a pri tome ga često i zaboravljala upozoravati na prepreke na putu ili neravnine na ulici, bilo je svakakvih situacija. On se, međutim, nikada nije ljutio. Štoviše, na jedan zdravi način šalio se na svoj račun što je učinilo da se ljudi u njegovoj blizini osjećaju ugodno.

Danas mislim da ta nelagoda koja nastaje u susretu s osobom s invaliditetom proizlazi i iz nekakve neizgovorene opomene (a tko voli opomene!) da ne bi trebali svoje zdravlje shvaćati kao nešto samo po sebi razumljivo.

Vidim, čujem, govorim, hodam, i sve to lako i bez napora. To mi je normalno, smatram da na to imam puno pravo, da je to nekakav minimum zadovoljavajućeg života.

Ipak, u susretu s osobama s invaliditetom, vidim da nije. I, htjela to ili ne, navodi me na dublje promišljanje o tome te, prije svega, uči me zahvalnosti za sve što imam i što mogu.

A što je na kraju bilo s Perom? Nakon studentskih dana izgubili smo svaki kontakt. Poslije sam samo saznala da se odselio iz Zagreba i da se oženio. Bez obzira što se možda više nikada nećemo susresti, sjetim ga se kad god na ulici vidim slijepu osobu, sjetim se svog nespretnog vođenja i nasmijem se. Sretna sam što sam ga upoznala jer je barem malo promijenio moju percepciju osoba s invaliditetom i uklonio strah i nelagodu koju sam osjećala u njihovoj blizini", zaključuje Ana.

Evo, dakle, priče koju In Portal ponosno objavljuje na svojim starnicama:

Sunce na mojim kapcima

Tvrtko je izašao ispred kuće, duboko udahnuo i zaključio kako je stigla jesen. Zrak više nije bio onako lagan i zaigran, protkan mirisima ljetnog bilja. Sada je nekako bio gušći i tamniji s notama dima i trave koja se već polako suši.

No na suncu je bilo ugodno toplo pa je odlučio malo prošetati do parka.

Kako je bilo prijepodne, nije bilo puno ljudi pa je njegova omiljena klupica bila slobodna. Sjeo je i zaklopio oči.

Zrake sunca koje su se igrale po njegovom licu i širile ugodnu toplinu učinile su da mu srce počne usporenije kucati, a glava se spuštati prema bradi. I dok su se glasovi djece u pozadini već počeli uplitati u sadržaj njegovog sna, jedan visoki prodorni glas vratio ga je u stvarnost.

"Oprostite, gospon, je li to možda Vama ispalo?“, uspuhano je rekla starija gospođa pružajući mu novčanik. Tvrtko je samo ispružio ruku, a kada mu ga je gdja položila na dlan, prešao je vršcima prstiju po ravnoj površini i svim rubovima kako bi se uvjerio da je to upravo njegov novčanik. Gospođa ga je promatrala s izrazom punim čuđenja, a onda samo prinijela ruku ustima i rekla: „O, oprostite, nisam znala..mislim, nisam vidjela!“

"Ma nema problema, kako biste znali da ne vidim kad imam naočale“, odgovorio je i zahvalio joj što mu je dala novčanik.

"Znate, da sam vidjela onaj štap koji nose takve osobe, naravno da bih odmah znala“, krenula se gospođa opravdavati.

"Taj štap nosim samo kad želim da mi ljudi u autobusu ili tramvaju ustupe mjesto“, ozbiljno joj je odvratio.

Gospođa je malo zastala, a onda, vidjevši osmijeh u kutu njegovih usana i shvativši da se šali, prasnula u smijeh. Tvrtko joj je potom pokazao sklopljeni štap koji se nalazio ispod njegove jakne.

"Ako nemate ništa protiv, sjela bih malo pokraj Vas i odmorila se“, rekla je gđa i, niti ne čekajući na odgovor, smjestila se pokraj njega spuštajući svoje vrećice na travu pokraj klupe.

"Već sam Vas više puta viđala u parku kako sjedite na klupi i eto, nikada ovako naizgled ne bih pomislila da ne vidite. Ne vidite uopće, nimalo ili...?“

"Skoro ništa, razaznajem samo svjetlost i tamu“, odgovorio je.

"A jooj“, tiho je zajaukala gospođa i mogao je zamisliti njezin pokisli izraz lica.

"Nemojte misliti da sam neko zabadalo, ali je li Vam to od rođenja ili...?“

"Ma ne, samo Vi pitajte. Nije mi od rođenja, normalno sam vidio do sedme godine, a onda sam oslijepio. Posljedica glaukoma.“

"Uh, mora biti da je to jako teško“, rekla je gospođa. „Ne znam što je gore, ne vidjeti od rođenja ili vidjeti pa onda oslijepiti.“

Da, ne znam ni ja, pomislio je. Mnogi njegovi prijatelji koji su rođeni bez vida uvijek su se pitali kako bi to bilo vidjeti ljude oko sebe, predmete, prirodu, sve te boje. On se, pak sjećao svega toga iako su neke stvari već dosta izblijedile. Dvije boje, međutim, ostale su mu posebno zabilježene u sjećanju. Majčina izrazito plava haljina boje različka koju je često oblačila nedjeljom kada su im dolazili gosti ili kada su oni išli nekome u posjet. Na obrubu je imala jednu ljubičastu prugu od pliša koja je haljinu činila posebnom i koju je volio dodirivati. I sad je, kada to prizove u sjećanje, mogao pod jagodicama osjetiti mekoću te tkanine.

Druga boja je bila zelena, boja trave u dvorištu iza kuće. Zelena boja za njega je bila simbol slobode jer je značila da može izaći iz kuće i igrati se. Isto tako, kada se baš nije dobro ponašao, roditelji ga za kaznu ne bi puštali van pa je kroz prozor svoje sobe tugaljivo gledao svoju braću kako jurcaju zelenim travnjakom.

Ti prizori i te boje bili su njegove dragocjenosti. Kao što žene vade iz kutijica svoj dragocjeni nakit pa ga gledaju i dive mu se razmišljajući o dragim osobama koje su im ga poklonile, tako je i on povremeno prebirao po tim svojim sjećanjima, djelomično zato što mu je to pričinjalo zadovoljstvo, a dijelom i stogao što se bojao da ih ne zaboravi.

Ali pomisao na sve to izazivala je i želju da opet vidi, a ta želja uzrokovala je i bol. I tako se nekako uvijek vrtio u tom začaranom krugu.

Iz razmišljanja ga je prenula gospođa koju je već pomalo zasmetala tišina koja se ugnijezdila izmedju njih pa je rekla:

"Nije mi stan daleko, ali evo baš idem s placa i vučem sve ove vrećice. Ništa zasebno nije teško, ali nakupi se toga. Malo grincajga, malo rajčica, malo voća, onda malo u mesnicu i eto ti tri - četiri kile“.

"Idete li i Vi na plac?“, pitala ga je ne bi li oživjela njihov razgovor.

„Idem, kada je lijepo vrijeme“, odgovorio je. Gospodji je u taj tren zazvonio mobitel pa se javila i par minuta ostala u razgovoru s prijateljicom.

Tvrtko se u mislima preselio na tržnicu. Tržnica je bila priča za sebe. Volio ju je, posebno u proljeće i jesen kada su sezonske namirnice bile u punom jeku. Skoro pa da mu ni štap nije trebao da bi se snašao. Jagode, maline, jabuke, grožđe, mrkva, peršin, celer, mladi luk, kopar...svaka voćka i povrćka svojim je svojstvenim mirisom govorila gdje se nalazi.

Činjenica da je hodao oprezno i uz pomoć štapa učinila je da su ga svi prodavači tamo poznavali. Kada je kupovao, išao je na povjerenje. Nije znao kakva je roba koju mu daju, ali je rijetko kada bio razočaran. Skoro uvijek su mu davali zdrave i zrele plodove. Naravno, gospođe su ga posebno voljele i često je, kada bi zatražio kilogram nečega, odmah, po težini, znao da su mu za istu cijenu dale i više, ponekad i dva kilograma.

U početku ga je to silno uznemiravalo i odbijao je takve ustupke, nije želio ničiju milostinju. No onda je, s vremenom, shvatio da ih pomisao da mu pomažu ispunjava radošću.

To ga je podsjetilo na jednu rečenicu koju je čuo na radiju, a koja mu se svidjela: "Blaženije je davati nego primati!“

Gospođa na klupi završila je svoj razgovor pa nastavila: "A pomaže li Vam tko, živite li sami?“

"Da, sam živim“.

"Joj gospon, Vi ste baš hrabri, nije lako živjeti sam.“

"Pa i Vi ste sami“, odgovorio joj je.

"Otkud vam to?“, poluuvrijeđeno je odgovorila. „Ne živim sama, imam supruga.“

"Da, ali njega nikad nema kod kuće. Djeca su vam već odrasla i otišla svojim putem. Zato i imate mačku koju ste nabavili radi društva.“

Nastao je tajac. Znao je da je pogodio. Doduše, informaciju o mački je upravo čuo iz gospođinog telefonskog razgovora, a sada mu je samo dobro došla.

Susreo se već s toliko žena i muškaraca sličnih životnih priča. Ljudi su često mislili da je, budući da ne vidi, jako usamljen pa su mu prilazili i započinjali razgovor. No nisu ga puno ispitivali već su brzo prelazili na svoje životne priče i probleme koji ih tištu. Ponekad su remetili njegov mir, ali je ipak samo kimao glavom i strpljivo ih slušao. Sve su te priče zapravo bile vrlo slične, no svaka je imala i nešto posebno, svojstveno samo toj osobi.

Nije im davao nikakve savjete jer se nije osjećao dovoljno mudrim za to. A to zapravo nije niti bilo potrebno, ljudima je samo trebao netko tko će ih saslušati bez dijeljenja jeftinih recepata za sreću.

I tako su, pod krinkom liječenja njegove samoće, oni njemu razotkrivali svoju.

Isti slučaj bio je i s ovom gospođom. Iako joj nije bilo drago što ju je prozreo, sada mu je otvorila srce i rekla sve što ju muči. Pričala je tako skoro punih sat vremena o svom suprugu koji ju je zapostavio i većinu vremena provodi sa svojim prijateljima, o kćerima koje žive u inozemstvu i rijetko se javljaju, o prijateljicama koje su zaokupljene svojim obiteljima i čuvanjem unuka te ni one nemaju vremena za nju. Nakon što je sve to ispričala, glasno je uzadhnula i rekla: "Evo, nadam se da sam Vam barem malo skratila vrijeme.“

Na to se samo nasmijao i zahvalio joj. U tom trenutku začula se zvonjava crkvenih zvona, a gospođa je hitro poskočila uzviknuvši: "Jel Vi to čujete? Otkucava podne, a ja još nisam ni pristavila ručak. Moram ići, doći će mi uskoro muž, a ručka nema.“ A potom je dodala, više sebi nego njemu: "Ja sam kriva što sam ga naučila da samo dođe na gotovo.“

"Dragi gospon, drago mi je što sam Vas upoznala, nadam se da ćemo se opet sresti“, veselo ga je pozdravila.

Nasmiješio joj se i pozdravio ju, a ona se, pokupivši svoje vrećice, brzo otputila prema izlazu iz parka, a onda nestala u gradskoj vrevi.

Tvrtko je ostao sjediti na klupi razmišljajući o svemu izrečenom između njih dvoje.

Biti slijep nekada mu se činilo kao prokletstvo, a nekada kao blagoslov. Iako je svim svojim bićem žudio za slikama koje bi upotpunile zvukove, mirise i dodire, toliko puta je, koliko god to možda čudno zvučalo, bio sretan zbog toga. Sretan što ne vidi ljude s njihovim posprdnim, sažaljivim pogledima, što ne vidi bijedu i siromahe, što ne vidi ružne plakate i loš program na televiziji. Znao je da je, na neki način, zaštićen od puno lošega što se nalazi u svijetu.

Iako nije bio neki vjernik i u crkvu nije išao još od prijelaza iz osnovne u srednju školu, u sjećanju mu je ostala jedna rečenica koju je čuo od nekog svećenika pri jednom od njegovih zadnjih boravaka na nedjeljnoj misi: "Svatko nosi križ koji je skrojen po njegovoj vlastitoj mjeri. Samo ako ga prihvatiš i prigrliš, bit će lagan za nošenje.“

Bile su to teške, sablazne, ali i izazovne riječi kojih se, ni sam ne zna kako, sjetio prije desetak dana i od tada o njima dosta razmišljao.

Sada je, međutim, samo skinuo naočale kako bi još bolje osjetio sunčevu toplinu. Ništa nije vidio, no bogata svjetlost se prosula po njemu i to mu je trenutno bilo dovoljno.

Ana Vizler

Objavljeno: 21.09.2015