Kada čujem da pojedine osobe s invaliditetom zahtijevaju plaže odvojene od tzv. zdravih građana, jasno mi je kako je nizak njihov prag samopoštovanja

 

Dani ispunjeni suncem, morem i mirom. Idilično nakon Zagreba, ali samo zahvaljujući pomoći druge osobe. Sama bih more mogla gledati sjedeći u kolicima frustrirana nepostojanjem plaže koja zadovoljava sve uvjete potrebne za samostalan boravak.

Nisam takva utopistica da očekujem prilagođen ulaz u svaki kutak mjesta boravka, no živjeti u državi koja ima predivnu obalu, a samo 11 plaža potpuno prilagođeno za nas s invaliditetom najblaže rečeno je blamaža i sramota. Svjesna da sam dio društva kojim vladaju pojedinci bez morala i još manje zdrava razuma, ipak ne razumijem da su toliko ograničeni. Ističu Hrvatsku kao top destinaciju, a ne rade na prilagodbi neophodnoj domaćim i stranim turistima s invaliditetom.

Ljubav prema moru donosi povoljan utjecaj na zdravlje i raspoloženje koje je isticao još grčki liječnik Hipokrat. More ublažava bolove, smanjuje opasnost od upala, a grčki dramaturg Euripid napisao je da "more liječi sve ljudske boljke". Osjećam ljeto u svakoj pori, ali s time se ne mogu složiti. Saznanje da se izdaju priručnici za ponašanje s osobama s invaliditetom izaziva jezu u meni. Pa tko smo to mi, stvari s rokom trajanja i uputstvima za uporabu? Mnoge osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama nikada neće ući u to naše more. Ništa im ne znače hoteli, djelomično prilagođena plaža, restoran s rampom. Ne mogu platiti ni kartu za najbližu destinaciju na obali i besplatno udahnuti morski zrak. Sretni su potraju li njihova primanja cijeli mjesec.

I ako se snađete za smještaj, pa sebi dozvolite koji dan bijega od stvarnosti, brzo ćete uvidjeti da se sami upuštate u neostvarivo. Samostalan odlazak na plažu označenu kao pristupačnu automatski nameće misao: "Tko tu koga?" U daljini rampa i dežurni djelatnik za ulazak u vodu. Prvo rub kolnika visok toliko da ga i oni najspretniji u kolicima nemaju šanse sami svladati. Tražim nabildanu facu plaže s nadom da me neće istresti u prelijepi sitan šljunak. Uvijek se nađe dobra duša, pa kad stignem do rampe eto prilike da opet molim pomoć. Kolica kojim ljubazan djelatnik uvodi u vodu godište su moje umrle bake, nazubljena taman za razderati kožu i pomoliti se Bogu da nastali dekubitus zacijeli u pristojnom roku. Zato opet nekoga žicam da me s dežurnim djelatnikom ubaci u ta kolica. Poželite li se osunčati, preživite li spuštanje u more rampom koja rijetko završava na odgovarajućoj dubini, izlaskom iz vode sami ste bespomoćni. Ti koji pišu da su plaže prilagođene zaboravljaju da nismo lažnjaci koji po potrebi ustaju iz kolica i sjedaju na ručnik, pa nam ipak trebaju ležaljke za sunčanje odgovarajuće visine kojih nema. Gledam ljude koji se usude hodati stepenicama predviđenim za teže pokretne osobe kako padaju k'o zrele kruške dok im je rukohvat dostupan samo s jedne strane.

Pokušavam ostati pozitivna vidjevši sljedeću prilagođenu plažu. Pogled s vrha brda dolje na rampu i more je fantastičan. Smijeh je zdraviji od plača pa se smijem na nizbrdicu koju koriste malobrojni sa zdravim nogama, a osoba u invalidskim kolicima može ako je sto posto sigurna da želi napraviti suicid, jer tu pomaže samo gorska služba spašavanja. Lifteri koji nisu u funkciji!

Sve su to plaže stvarane za nas nezahvalne koji ih ne koristimo jer nam uvijek nešto nedostaje. Nije mi jasno, je li to svima vrućina udari u glavu kada se radi o prilagodbama za osobe s invaliditetom? Danas plaže, sutra nogostupi, rampe, tramvaji, autobusi... Želite li živjeti kao čovjek a imate invaliditet, najbolje da se ubacite u politiku. Dobra plaća koja će sigurno osigurati sredstva za financiranje nekoliko asistenata, jer u suprotnom preostaje preživljavanje!

Tko je nama kriv? Ne opet država, vlada, političari. Imamo mi svoje vječne udruge i saveze osoba s invaliditetom koji nas percipiraju kao socijalne slučajeve, ne radeći osnovno što ističu kao svoju misiju: zapošljavanje, samostalnost, brisanje predznaka osoba s invaliditetom. Rade ono što znaju vrhunski i uvijek će se moći nadograđivati. Istražuju pristupačnost umjesto nas, pišu brošure koje nitko ne čita, ali opravdavaju utrošeno vrijeme i novac građana. Organiziraju ljetovanja za određen broj članova koji automatski postaju glasnici dobrote svojih predsjednika.

To su naši tzv. predstavnici koji imaju moć ukazati na potrebe, mijenjati svijest političara, tražiti prava koja imamo kao građani, a šute. Malobrojne udruge strše odgovornim radom, a ostali se šlepaju u ime nas. Uvijek je bilo i bit će organiziranih putovanja za osobe koje nemaju financijskih mogućnosti, ali do kada će to biti način održavanja strahovlade pojedinaca? Kada čujem da pojedine osobe s invaliditetom zahtijevaju plaže odvojene od tzv. zdravih građana, jasno mi je kako je nizak njihov prag samopoštovanja. Apsurd koji si nikada neću dozvoliti, pa i po cijenu sjedenja u kolicima na plaži zajedno sa svim ostalim ljudima. Da, ljudima, jer svi smo samo ljudi s vidljivim i nevidljivim, dokazanim ili skrivenim dijagnozama!

Piše: Božica Ravlić

Objavljeno: 01.08.2015