Osvrt Božice Ravlić: Osjete li neke udruge osoba s invaliditetom besmislenost svog postojanja?

Teško je živjeti s bijesom i tugom koja me preplavljuje. Nakon što sam sjela u ova kolica i počela vjerovati da je život lijep i iz žablje perspektive, nastavila radovati se novom danu, uvidjela smisao svog postojanja, upoznavanje i suočavanje sa svijetom osoba s invaliditetom pretvara me u cinika.

Od kada upoznajem vas koji ste rođeni ili kasnije stekli neki oblik invalidriteta, majke djece koje s osmijehom i nevjerojatnom količinom vjere i snage brine o djeci s najtežim stupnjem teškoća u razvoju razdire me svaki dan sve više ta nepravda. Znam uvijek je bilo i bit će, ne mogu svi imati sve uvjete zadovoljene. Ali zašto nam i s kojim pravom šačica beskičmenjaka pod krinkom socijalne pravde oduzima ono najosnovnije i dovodi brojne osobe s invaliditetom bez obitelji i podrške u totalnu bijedu? Ne možete vi to razumjeti, kada tijelo želi, duša vapi a rezultata nema. Osjećaj nemoći gledajući dane, mjesece koji se pretapaju u godine, bez tračka nade da će biti drugačije, da ćete sutra imati snage za ono što danas ne možete.

Postoji li išta ljepše od rađanja novog života? Osjećaja da nosiš u sebi malo biće koje dolaskom na svijet raste, postaje čovjek kojeg učiš, od prvih slova, pojmova, sve mu je novo, a ti si ponosan jer ti si njegov životni učitelj. Koliko žena i muškaraca s invaliditetom nikada neće imati mogućnost to osjetiti. Zašto, zar samo zato jer su naša tijela drugačija? Duša nam je živa, žeđa za razumijevanjem. Kako to izraziti, kako prenijeti bol koja je dio naše svakodnevice, unatoč kojoj se smijemo i pokušavamo je suzbit. I najzdraviji imaju loše dane, moj svaki dan ako dozvolim mogao bi biti loš. Bol je dio mene, nekada joj dozvolim da me preuzme, pokušavam je ignorirati, ali to je nemoguće, samo zavaravam sebe.

Nedostaje mi da me gledaju kao osobu, ne kreaturu u kolicima. Govorim u prvom licu, iako znam da nisam usamljena u tim mislima, koliko vas osjeća isto? Mogu biti jaka, ignorirati budale koji nikada neće vidjeti mene. Ne želim dozvoliti ogorčenosti da zavlada mojim umom, ali sve češće gledam i slušam postupke koji me ostavljaju paraliziranu i zbog kojih poželim zatvoriti oči i probuditi se na mjestu u kojem će ljudi biti osobe s dušom i tijelom, te neće slušati komentare vezane za ruku koja je u neprirodnom položaju, lice koje spazam deformira, tijelo koje ne možete kontrolirati. Koliko maski na ljudima koji su stvorili položaj i funkcije u raznim udrugama i savezima na slici stvaranoj u javnosi kojom ističu brigu i nastojanje da pomognu ovoj tzv. ranjivoj skupini. Egzistiraju već godinama, svo to vrijeme njihovi članovi dobiju poneki poziv u slučaju da su potrebne žive kulise osoba s invaliditetom i poneku riječ razumijevanja i obećanja bit će bolje. Ono što mi još daje nadu udruge su koje vode ljudi koji su uistinu sebi postavili misiju pomoći članovima i pronalaze načina da unatoč vremenima u kojima živimo osmisle i ostvare akcije kojima olakšavaju život svojih članova. Mi koji živimo ovaj život s invaliditetom upoznati smo i znamo tko uistinu radi za naš boljitak, za razliku od mnogobrojnih vampira koji sami sebe vide kao dobrotvore i besramno lažu o silnoj energiji koju ulažu za nas.

Danas, ako ste osoba s invaliditetom budite zahvalni imate li još toliko preostalih mogućnosti da možete živjeti život koji ste sami osmislili. Kako vrijeme prolazi, sigurnija sam da je upravo onaj moj prvi odgovor kada su mi predložili javi se u neku udrugu bio ispravan. Zašto u udrugu? I dalje sam osoba, dio društva, ne dijelim ljude prema zdravstvenom stanju i što ću to pronaći u udruzi, zašto bi zbog svog invaliditeta ulazila u geto? Danas kada je cijeli svijet povezan, iskustva možete lakše, brže i kvalitetnije razmijeniti s ljudima koji ne stvaraju vlastito igralište tzv. udrugu u kojoj zapošljavaju poslušnike za ispunjavanje vlastitih potreba. Sve one udruge koje funkcioniraju prvenstveno za poboljšanje položaja svojih članova neće se uvrijediti mojim stavom, dok oni koji se prepoznaju, a ni sebi ne priznaju da je to upravo njihov profil, njih bi voljela čuti osjete li ikada ispraznost svog postojanja.

"Svijet je opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne poduzimaju", glasovita je misao Alberta Einsteina.

Piše: Božica Ravlić

 

 

 

Povezane vijesti