Nemamo često čast razgovarati  s nekim u četiri oka tko je cijeli svoj život posvetio sportu osoba s invaliditetom, a uz to i brojnim drugim aktivnostima. Ovog puta nam se posrećilo i moramo priznati da smo ponosni napisati nekoliko riječi o vrlo važnoj osobi u svijetu sporta osoba s invaliditetom – Ivici Laziću, koji je uz sve tragedije koje su ga snašle uspio pronaći svoje mjesto pod zvijezdama

 

Ivica Lazić (81) iz Zagreba rodom je iz Grede Sunjske, mjesta u jugoistočnom dijelu Sisačko moslavačke županije, u općini Sunja, gdje je na svijet došao u vrijeme drugog svjetskog rata, 14. svibnja 1941., od mame Agate rođene 1921. i oca Milana rođenog 1915. godine. Osnovnu školu pohađao je u Sunji, pješačeći do tamo tri kilometara svakodnevno, a također i srednju školu. Već tada, kao da je život pokušavao reći, da se sve ono vrijedno postiže na težak način. I nije dugo čekao. U dobi od samo 18 godina dogodilo se nešto sasvim neočekivano, što ga je odvelo na staze o kojima nije ni mogao sanjati.

Ispričao je što se dogodilo, uz grč u grlu i zadržavanje suza u očima. Nekoliko minuta sjećanja s današnjeg aspekta tada je bila čitava vječnost.

Naime, kako je radio i morao zarađivati za život, u to vrijeme pilana je u Sunji, gdje je radio kao metalobrusač, otišla u deficit pa je iz svog mjesta putovao vlakom na posao na pilanu u Sisak. Tog kobnog dana, 14. rujna 1959., otišao je s ostalim radnicima nešto ranije s posla.

- Sretni da je tako, trčali smo na raniji vlak, koji je polako kretao. Uspio sam se popeti u hodnik, a iza mene na stepenicama, bilo je još drugih radnika. Odjednom sam na prijelaznom putu, na rampi, izgubio ravnotežu i pao na leđa na skretnici. Kako se nisam stigao primiti, pri padu sam prsima udario u rampu, koja je federirala i vratila me udarcem u vagon – opisao je najtragičnije momente svoga života.

Filmski scenarij trajao je nekoliko sekundi, pri čemu je zadobio težak potres mozga, ali se nije odmah onesvijestio.

- Bio sam svjestan da sam pao pod vlak. Začudo, nisam se onesvijestio. Osjetio sam da je lijeva noga zapela, a desna nije. Pokušao sam se odgurnuti, ali sam u trenu potom izgubio i desnu nogu. Vlak me vukao dugih 13-ak metara, kaput je popustio i kada je to jedan čovjek vidio iz vlaka, napokon je povukao kočnicu. Nije bilo ravnoteže, ruke su mi bile krvave. Kada me policajac podigao bez mojih nogu, onesvijestio sam se – nastavio je.

Nakratko je došao svijesti tek kad sam čuo da su se policajci svađali s vlasnikom automobila koji nije htio ustupiti svoj auto kako mu ga ne bi zakrvarili s toliko ranjenim čovjekom.

- Nažalost, u tako strašnim tragedijama uvijek ima i ovakvih ljudi, kojima je materijalno važnije od samog ljudskog života – komentirao je.

Od šoka, opet je izgubio svijest uz zvukove sirena.

- Kada je automobil stao, sjećam se da je na stepenicama bila hrpa ljudi u bijelome. Naime, doktori i bolničari dočekali su nas oko 14 sati popodne, pripravni na dojavljene ozljede. Opet sam pao u nesvijest. K sebi sam došao na operacijskom stolu u sali netom prije operacije, tražio sam vode jer sam bio strašno žedan. Nisu mi je smjeli dati, morali su me održavati budnim. Bio sam nervozan, uz strahovit osjećaj izgaranja od žeđi. Srećom da je glavni doktor popustio i dopustio mi vodu preko gaze. Nakon dobivene narkoze, zaspao sam – nastavio je opisivati svoje nesvakidašnje iskustvo.  

Probudio sam se u bolničkom krevetu nakon deset dana žestoke borbe liječnika za moj život, kada sam i postao svjestan težine nesreće. Natkoljenica je pukla i stavljena je u visinu, kao i bataljak, pri čemu su kosti krivo zarasle. Lazić je ležao tako na leđima dva mjeseca, s time da je postao miljenik bolnice i mogao je svaki dan birati hranu. Pretrpio je nadalje tri ili četiri operacije na svakoj nozi. Kao što i sam priznaje, proživio je velike muke, ali je barem osoblje bilo divno, što puno znači u takvim trenucima. U nesreći koja je završila ostankom u bolnici kroz četiri do pet mjeseci, amputacijama obje noge, ozljedom zdjelice, rebara, potresom mozga budući mu je glava bila probijena na dva mjesta, mukom nad mukama, naučio je kako se izboriti za život, ma što god da mu donio.

Potom je otpušten kući, gdje je iduće godine proveo gotovo cijelo ljeto na selu, na čistom zraku.

Kasnije se primijetilo da je ostalo deset centimetara kosti na lijevoj nozi, što se također moralo sanirati. Rehabilitaciju je nastavio u Vinogradskoj bolnici, u Rehabilitacijskom centru u Zagrebu, gdje je dobio proteze. Tek kasnije je dobio one prave proteze, koje je radio sa sestrom i radnim terapeutom. Stopala su mu bila kao neki 'valjak'. Angažiran je Ortopedski centar poduzeća Banija u Božidarevićevoj ulici, gdje su mu uzeli mjere i odmah je počeo hodati, a kasnije je nastavio sa štapom.  

Mučila ga je i dalje lijeva proteza, natkoljenica. Proteza je bila naprosto ukočena, što mu nikako nije odgovaralo. Sreo je nekog od pacijenata s gipkom protezom. Probao je hodati s otkočenom protezom i stalno je padao, a otac ga je dizao. Napokon je uspio svladati proteze bez kočnice. Ne zna je li to još kome uspjelo, ali možda je prvi na ovim prostorima  da je svladao taj problem te hodao s protezama bez kočnica, na opće divljenje i čuđenje svih oko sebe.

U ona vremena kad se dogodila nesreća nije bilo baš puno poslova za osobe s invaliditetom. Preko socijalnog osiguranja u Sisku dobio je rješenje o mirovini u dobi od samo 19 godina. Jedan od doktora, svjestan njegove mladenačke dobi, dao mu je ideju da počne raditi kao radiomehaničar u Centru za rehabilitaciju u Vinogradskoj u Zagrebu. Lazić je to objeručke prihvatio i upisao se na učenje za radiomehaničara u Selskoj ulici, s njih 20-ak polaznika. Prekvalificirao se i postao radiomehaničar.

- Bilo je to teško doba. Bez obje noge nitko me nije htio primiti da radim, zbog navodnih bolovanja. Samo me jedan čovjek na Trešnjevci zavolio, ali me nije prihvatio na rad. Srećom, u Vinogradskoj bolnici se u to vrijeme proširivala telefonska centrala. Prilikom preuređenja, sjetio me se glavni inžinjer Martin Subotić i pozvao me na posao, gdje sam ostao idućih 22 godine, radeći do kasno navečer. Tako da sam doma bio samo mjesec dana . Tako sam započeo svoj radni vijek kao osoba s invaliditetom. Tada sam živio u Prečkom u Zagrebu – pojasnio je.

U težini života koja mu je stavljena na put, sport je bio ispušni ventil. Posvetio mu se cijelim svojim bićem pa se aktivirao u sjedećoj odbojci, streljaštvu, plivanju, auto-rallyju. Proputovao je kao sportaš s invaliditetom zajedno sa svojim ekipama veći dio svijeta, uvijek i nanovo vraćajući se u svoj Zagreb, gdje je proživio više od 50 godina.

Udruga invalida rada Zagreba osnovana je 1966. godine, a Lazić je jedan od osnivača čije će ime biti trajno zabilježeno u temelje te Udruge. Od toga dana pa sve do danas je redoviti član s plaćenom članarinom. Ostao je kao jedini živući član od osnivanja do sada, a prije njega tu titulu je nosio i bivši predsjednik Hrvatskog saveza udruga invalida rada Josip Petrač, koji je preminuo 26. prosinca 2020. godine. Dugo je godina bio član predsjedništva UIR-a Zagreba. Danas je u trećem mandatu kao predsjednik Nadzornog odbora Udruge invalida rada Zagreba te predsjednik Nadzornog odbora Hrvatskog saveza udruga invalida rada.

 

Velike zasluge stavljaju mu se i u području sjedeće odbojke za osobe s invaliditetom, koje su većinom prošle amputaciju. Naime, 21. ožujka 1969. sudjelovao je u osnivanju Sportskog društva invalida 'Hrabri', koje djeluje i dan-danas. Lazić je bio prvi predsjednik na 20 godina. Uvijek mu je drago posjetiti svoju ekipu iz vremena osnivanja, ali i nove naraštaje koji redovito vježbaju u Kušlanovoj ulici i nastupaju na različitim natjecanjima, kako domaćim, tako i međunarodnim.

I da ne pomislimo da je Lazić samo jednom završio pod vlakom – dogodio se i drugi put, što je za ne povjerovati.

- Bilo je to 9. listopada 1970. godine, jedanaest godina kasnije od prve tragedije. Išao sam iz Gajnica u Vinogradsku bolnicu, na posao. Izašao sam iz autobusa kod rampe u blizini tvornice Franck. Našao sam se unutar zatvorenih rampi, a približavao mi se teretnjak. Zaokružili su me i zatvorili prostor oko mene… Kako mi se žurilo na posao u Vinogradskoj bolnici, htio sam ih zaobići. I naprosto se dogodilo da me pokupio teretnjak iz pravca Vrapča i odbacio četiri metara, pri čemu sam dobio nagnječenja, posebno po rebrima na desnoj strani i natkoljenici – prepričao je Lazić, sretan da je uopće ostao živ. 

Pomoću iznimne volje za životom uspio je prebroditi i ovu tragediju. Već 1980. godine osvojio je olimpijsku medalju u sjedećoj odbojci za osobe s invaliditetom – broncu s Paraolimpijskih igara, koje su se održale u nizozemskom gradu Arhemu.

- Moram reći da smo trebali tada nastupati u Rusiji, međutim u to vrijeme osobe s invaliditetom nisu bile dobrodošle u toj zemlji, tako da se nisu mogle organizirati ni parasportske igre. Nizozemska je potom organizirala sve i mi iz Jugoslavenske reprezentacije u sjedećoj odbojci osvojili smo treće mjesto, u sastavu od tri Hrvata: Branko Sorko – bez obje noge, Milan Kosić – bez jedne noge, koji je potom uzet u reprezentaciju Europe kao jedan od najboljih igrača ikada te moja malenkost – pojasnio je Lazić.

Potom je 1987. godine na Univerzijadi bio odbojkaški sudac. Sve u svemu, sudjelovao je na dva svjetska i tri europska prvenstva u sjedećoj odbojci za osobe s invaliditetom, davši svoj obol ovome sportu i svojoj zemlji.

S telefonske centrale u Vinogradskoj otišao je u mirovinu u lipnju 1990. godine. No po naravi kakvu ima, bilo je teško samo tako stati i biti kod kuće. Nastavio je raditi dalje na centrali, ali u drugoj instituciji, i to kao umirovljenik. Bila je to ujedno i prilika da uči za odbojkaškog republičkog suca, instruktora i trenera streljaštva. Potom je započeo Domovinski rat, u kojem je imao ulogu rada kao telefonista na dvije godine mobilizacije u Ministarstvu obrane, a potom otišao u skrb branitelja i hrvatske vojske, gdje je vodio ranjenike i osobe s invaliditetom. Počeo je organizirati natjecanja osoba s invaliditetom Domovinskog rata u Varaždinskim Toplicama, Krapinskim Toplicama, Stubičkim Toplicama i u samome Zagrebu, i to u kategorijama plivanja, pikada, streljaštva – zračne puške, viseće kuglane, uglavnom grane sporta kojima se osobe s invaliditetom mogu baviti. Dobio je titulu pričuvnog bojnika. Demobiliziran je 1993. godine.

Šesterostruki je prvak Jugoslavije, a 1993. bio je prvak slobodne Republike Hrvatske u auto-rallyju za osobe s invaliditetom.

Odmah se iste godine učlanio u Streljački klub i natjecao u zračnom i malokalibarskom pištolju. Darko Car je tada tražio trenera, on se prijavio i od onda je ostao. Na Olimpijskim igrama 1992. godine u Barceloni osvojio je 11. i 15. mjesto u streljaštvu, dok mu je 1996. godine za samo jedan krug izmakla olimpijska norma. Godine 2000. u Sydneyu bio je izbornik hrvatske streljačke reprezentacije, a potom 2004. u Ateni. Postao je predsjednikom Streljačkog kluba 'Kustošija' Zagreb od 2000. godine na dvanaest godina zaredom, uz ulogu instruktora i trenera streljaštva.

Godine 1999. postao je predsjednik Streljačkog kluba invalida rada, gdje je također bio i instruktor i trener streljaštva.

- Nakon 'Hrabrih', u Udruzi invalida rada Zagreba rodila se ideja o sportskom društvu unutar same Udruge. I tako je u listopadu 1999. osnovano Sportsko društvo invalida rada, čiji sam predsjednik do današnjega dana, znači više od 23 godine. Četiri, pet godina kasnije od osnivanja, došlo je osnivanja klubova po granama sporta pa su nastali Kuglački klub – ženski, Kuglački klub – muški, Stolnoteniski klub i Streljački klub invalida rada – rekao je Lazić.

Također, osnivač je i prvi predsjednik Hrvatskog streljačkog saveza osoba s invaliditetom, osnovanog 2006. godine.

Član je i predsjedništva Zagrebačkog športskog saveza osoba s invaliditetom u Savskoj 137 u Zagrebu, i to više od 30 godina.

Ono što mu je uvijek davalo vjetar u leđa je upravo njegova obitelj. Sa suprugom Majom vjenčan je 1971. godine i danas žive zajedno na zagrebačkom Črnomercu. Prije dvije godine proslavio je pedeset godina braka, iz kojeg su rođeni kćerka Anamarija 1972. godine i sin Tomislav 1974. godine. Imaju i dvije unučice, Miu i Evu, koje su već u srednjoj školi i koje su posebna utjeha i radost svima.

Finale sportskog uspjeha nastupilo je 15. prosinca 2022., kada je u Hotelu Hilton Garden Inn u Zagrebu primio Nagradu za životno djelo od strane Sportskog saveza Grada Zagreba.

- Bio sam jako iznenađen da sam uopće ušao u obzir za navedenu nagradu. Jer navikli smo kroz desetljeća da osobe s invaliditetom baš ne budu nagrađivane. Dobio sam službeni poziv i dobro da sam sjedio jer bi inače pao koliko me to iznenadilo. Naime, stariji sportaši s invaliditetom su itekako zaboravljeni u našoj zemlji, tako da mi je drago da su me se sjetili. Prilikom preuzimanja Nagrade bio je sa mnom sin Tomislav, kako bi mi pomogao nositi statuu, pretešku za moje ruke – rekao je za kraj.

Na Godišnjoj izbornoj skupštini u Kustošiji, u prosincu 2022. godine, njegovi 'strijelci' uručili su mu poklon – sliku autorice Kristine Mohr, koja ga predstavlja onakvog kakvog će ga pamtiti generacije strijelaca – kao upornog trenera koji nikad ne odustaje, koji je uvijek bio uz njih, učio ih strpljivo i poticao da daju sve od sebe i da postanu nešto u životu, trenera koji je bio dio mnogih odrastanja i dio velike sportske obitelji u Zagrebu.

Pomislili bi da se napokon odmara u ovim danima. I dalje je aktivan u streljaštvu i gdje god može biti, jer pomaganje osobama s invaliditetom i prenošenje znanja na njih, iz generacije u generaciju, naprosto je njegovo poslanje za cijeli život. Tako da jedva čekamo daljnje susrete s njim, budući je zaista kao neka enciklopedija dijela prošlosti, o kojemu može svjedočiti kao vrhunski sportaš s invaliditetom, s velikim iskustvom na tom području.

 

 

 

Objavljeno: 13.02.2023