Cilj skupa bio je prikazati rad službi za podršku studentima na visokim učilištima te otvoriti pitanja potrebnih sustavnih unapređenja kako bi navedene službe mogle nastaviti pružati odgovarajuću podršku studentima s invaliditetom

 

Povodom Međunarodnog dana obrazovanja 24. siječnja, pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti i obrazovanje i u organizaciji Koordinacije pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za podršku u visokom obrazovanju, održan je online stručni skup pod nazivom 'Osiguranje uključivosti obrazovanja kroz podršku studentima (s invaliditetom): Dokle smo došli i kako dalje?'.

Posljedni dostupni podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo pokazali su da 66 posto osoba s invaliditetom ima samo osnovnoškolsko obrazovanje ili manje od toga, oko 26 posto ima srednju stručnu spremu, 5 posto ima specijalno obrazovanje, dok je samo 3 posto osoba s invaliditetom s visokom ili višom stručnom spremom.

Činjenicu ovako malog broja osoba s invaliditetom koje su uspješno završile najvišu razinu obrazovanja pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak pronalazi upravo u nedostatku potrebne podrške. Dok je podrška učenicima s teškoćama u razvoju na nižim razinama obrazovanja propisana zakonom i posebnim pravilnicima, na području visokog obrazovanja slične zakonodavne aktivnosti uopće nema, do te mjere da u temeljnom zakonu ne postoji definicija tko se smatra studentima s invaliditetom te shodno tome ima pravo na podršku. Usprkos tome što je Koordinacija pravobraniteljice pripremila gotovu definiciju koja je više puta upućena Ministarstvu znanosti i obrazovanja tijekom rada na Zakonu o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti, u Zakon nije uvrštena takva odredba. Prema iskustvu i pritužbama koje dobiva pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, upravo nepostojanje definicije tko se smatra studentom s invaliditetom u akademskom okruženju teško opterećuje odnos nastavnika i studenata s invaliditetom i narušava njihov odnos s drugim studentima kad se osiguravanje potrebne podrške doživljava kao pogodovanje i nešto što se rješava dogovorom nastavnika i studenata. Istovremeno, istraživanje koje je proveo Ured za studente s invaliditetom Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pokazalo je da 50% nastavnika osjeća da nema kompetencije za rad s tom kategorijom studenata.

U akademskoj godini 2021./2022. službe za podršku studentima na devet hrvatskih sveučilišta evidentirale su 881 studenta s invaliditetom. Radi se o studentima koji su od tih službi zbog teškoća koje imaju u funkcioniranju u akademskom okruženju zatražili neki od dostupnih oblika prilagodbe i podrške. Međutim, pretpostavlja se da je stvaran broj studenata koji zbog nekog oblika invaliditeta imaju teškoće u akademskom okruženju daleko veći. To se prvenstveno odnosi na studente s takozvanim nevidljivim teškoćama za koje ne postoji dovoljno podrške niti svijesti da na nju imaju pravo. U prilog tome govori i činjenica, koju je u svom izlaganju istaknula savjetnica pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Branka Meić Salie, da su prema podacima dobivenim od službi podrške na sveučilištima na visokom trećem mjestu po brojnosti studenti sa specifičnim teškoćama učenja kao što su disleksija i poremećaji pažnje i koncentracije. Istodobno zamjećuje da na četiri sveučilišta takvi studenti nisu evidentirani, što znači da njima u tim sredinama nije osigurana nikakva podrška ili oni zbog stigme i straha od diskriminacije podršku ne traže ili ne znaju da je ona dostupna i kome se obratiti. Slična je situacija i sa studentima s teškoćama mentalnog zdravlja koji su četvrti po brojnosti, iako je još prije pandemije zabilježen rast njihova broja koji se nakon pandemije dodatno povećao. S tim u vezi je Ana Jerković, zamjenica voditeljice nacionalne skupine za unapređenje socijalne dimenzije visokog obrazovanja u Republici Hrvatskoj, istaknula da je u izradi Nacrt Plana mjera za unapređenje pravednosti i uključivosti u visokom obrazovanje koji će predvidjeti mjere usmjerene na mentalno zdravlje studenata i nastavnika.

To su samo neki od podataka koji ukazuju na velike probleme u osiguravanju prava na obrazovanje studenata s invaliditetom. Takve je zaključke u svom izlaganju potvrdila i Ivana Borošić, v.d. pomoćnica ravnatelja Agencije za znanost i visoko obrazovanje. Nalazi reakreditacije vezani za studente s invaliditetom, odnosno ranjive i podzastupljene skupine, pokazuju da u potpunosti izostaje sustavan pristup osiguravanju podrške zbog čega se podrška na većini visokih učilišta pruža tek kad i ako je student zatraži bez unaprijed propisanih procedura kojima bi ona bila propisana kao pravo pod jasno definiranim uvjetima.

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak govorila je o osnivanju Koordinacije. Iako to nije primarna uloga nezavisne institucije za zaštitu i praćenje prava osoba s invaliditetom, pravobraniteljstvo se upravo na ovom području izravno uključilo u okupljanje i koordiniranje dionika nakon što su aktivnosti praćenja pokazale da ne postoji tijelo ni institucija koja bi povezivala i koordinirala nastojanja da se unaprijedi uključivanje studenata s invaliditetom u visoko obrazovanje kroz osiguravanje podrške. U dvogodišnjem postojanju, Kooridinacija je uz održavanje mjesečnih sastanaka na kojima se intenzivno prati područje uključivanja studenata s invaliditetom u visoko obrazovanje i predlažu mjere za njegovo unapređenje izradila brošuru za sadašnje i buduće studente s invaliditetom: 'Što je bitno znati o pravima i oblicima potpore' kao i dokument 'Evidencija studenata s invaliditetom i drugim teškoćama' kojim se želi unaprijediti prikupljanje podataka kako bi se mogle bolje planirati aktivnosti. Uz ovogodišnji skup, 2021. godine Koordinacija je organizirala skup 'Studentski uspjesi - online obilježavanje Međunarodnog dana osoba s invaliditetom 2021.', a provodila je i intenzivne zagovaračke aktivnosti tijekom donošenja Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti.

Pravobraniteljica je  također govorila o slučaju studenta s invaliditetom na veleučilištu koji se obratio njezinom uredu i koji pokazuje kako su studenti s invaliditetom na svakom koraku suočeni s tolikim nizom prepreka da nije čudo što se mnogi od njih neće ni odlučiti na studij ili će od njega odustati, a oni koji uspiju to će ostvariti najviše zahvaljujući požrtvovnosti roditelja. Student koji se obratio pravobraniteljici trebao je 24-satnu asistenciju u studentskom domu koja se trenutno osigurava samo za studente sveučilišta u Zagrebu. Dok se u Rijeci ta usluga osigurava u manjem obimu, na drugim sveučilištima je uopće nema, tako da studenti kojima je ona potrebna na ostalim sveučilištima ni ne mogu studirati. Budući da nije student sveučilišta, nije obuhvaćen tom uslugom. Nema prebivalište na području grada Zagreba pa ne može ostvariti prijevoz specijaliziranim kombi vozilom, privatni prijevoznik naplaćuje 400 kuna dnevno pa je jasno da naknada za prijevoz od dosadašnjih 1500 kuna ili sada 200 eura koju osigurava ministarstvo nije dovoljna. Na veleučilištu se velik dio nastave odvija u prostorijama koje nisu pristupačne, a dotični student nema osiguranu ni asistenciju između nastavnih sati. Jedino na što se može osloniti je da će ga u Zagreb voziti majka. Na veleučilištu su rekli da bi se sredstva za osiguravanje potrebne podrške još i našla, ali nema zakonske osnove za njihovo doznačivanje, a da su im u nadležnom Ministarstvu znanosti i obrazovanja rekli da ih ništa ne sprečava da tu podršku osiguraju. Većina institucija nije se ni oglasila. Zbog toga ovaj student nikada neće iskusiti studentski život niti se družiti sa svojim vršnjacima, a da nije bilo pandemije ne bi uopće niti mogao studirati što sada čini na daljinu. Bitno je ovdje istaknuti da velečilište ovaj oblik nastave mora prikazivati kao konzultativnu nastavu zbog paradoksalne odluke Ministarstva znanosti i obrazovanja da se od ove akademske godine zabrani izvođenje online nastave na svim visokim učilištima bez ikakve iznimke, čak i u situacijama kad je ono jedino moguće ili može predstavljati oblik prilagodbe zbog invaliditeta kao što je to u ovom slučaju. Pri tome je važno napomenuti da se online nastava ne bi smjela koristiti kao izgovor da se ne osiguraju potrebni uvjeti koji bi studentima s invaliditetom omogućili studiranje i druženje s njihovim kolegama, koje je važan dio studentskog života.

Upravo se zbog ovakvih slučajeva pravobraniteljstvo privremeno uključilo u koordiniranje tijela za osiguravanje podrške, očekujući da tu ulogu preuzme sustav kao i sve ostale elemente nužne za njezino osiguravanje. Koordinacija trenutno okuplja 20 članova, predstavnika službi za podršku pri osam sveučilišta i jednom veleučilištu, predstavnica Ministarstva znanosti i obrazovanja, udruga studenata s invaliditetom, studenata i volonterke.

Stoga je cilj skupa bio prikazati rad službi za podršku studentima na visokim učilištima te otvoriti pitanja potrebnih sustavnih unapređenja kako bi navedene službe mogle nastaviti pružati odgovarajuću podršku studentima s invaliditetom, ali i studentima pripadnicima ostalih ranjivih i podzastupljenih skupina, kao i svim studentima i nastavnicima u radu s njima. Indikativno je da je na svim sveučilištima, pa i na onom najvećem zagrebačkom, koje ujedno ima i najveći broj studenata s invaliditetom odnosno njih preko 400, u uredu koji im pruža podršku zaposlena samo jedna osoba. Zbog toga je jedan od zaključaka skupa koji će biti upućeni nadležnom Ministarstvu znanosti i obrazovanja i upravama visokih učilišta da se uz donošenje zakonskih akata koji će regulirati ovo područje, osigura zapošljavanje dovoljnog broja djelatnika u službama podrške kao i drugih resursa potrebnih za osiguranje uključivosti visokog obrazovanje.

Studentica Marija Marković sa Sveučilišta u Zadru govorila je o podršci Studentskog savjetovališta pri tom sveučilištu zahvaljujući kojem je njezino iskustvo studiranja bilo izrazito pozitivno. Posebno je istaknula kako je uz tu formalnu podršku i ona neformalna podrška njezinih kolega i profesora učinila da se osjeća voljeno i prihvaćeno tijekom studija.

Sudionici skupa upozorili su da je za neke druge kategorije studenata ukinuta dodjela stipendija u posebnoj kategoriji namijenjenoj i studentima s invaliditetom, uslijed čega je više studenata s invaliditetom koji su se obratili pravobraniteljici ostalo bez stipendije. Pravobraniteljica je uputila Ministarstvu znanosti i obrazovanja preporuku da se nastave dodjeljivati stipendije za posebne skupine te je naglasila mišljenje da, unatoč izvješću Ministarstva da se navedene stipendije i nadalje dodjeljuju kroz državne stipendije na temelju socioekonomskog statusa, nije riječ o istim uvjetima te su ukidanjem mnogi studenti s invaliditetom izgubili pravo na istu. Na skupu je vezano uz stipendiju naglašeno i da studenti s invaliditetom imaju povećane troškove vezane za svoj invaliditet pa i tijekom studiranja. Iz Centra Up2date koji provodi prilagodbu literature za slijepe i slabovidne studente i učenike koje financira Ministarstvo znanosti i obrazovanja kroz javne pozive upozorili su da su učenici prilagođenu literaturu za tekuću školsku godinu dobili tek prije dva tjedna, a studenti za tekuću akademsku godinu čekaju rezultate javnog poziva kako bi se tek krenulo s adaptacijom  stručne literature koju će dobiti kada akademska godina bude gotovo pri kraju. Pravobraniteljica Anka Slonjšak više je puta uputila preporuku Ministarstvu znanosti i obrazovanja vezano za potrebu pravovremenog osiguravanja udžbenika za učenike s oštećenjem vida ukazujući da su u nepovoljnijem položaju i da im nisu osigurani jednaki uvjeti obrazovanja. Pravobraniteljica je dala i prijedlog na koji način je navedeno moguće i učiniti, međutim nema pomaka.

Kao odgovor na naslovno pitanje, zaključeno je da je, uglavnom zahvaljujući naporima pojedinaca kao što je Lelia Kiš Glavaš koja je od 2010. do 2013. vodila projekt Tempus kroz koji je uspostavljena mreža koja postoji danas, učinjeno puno. Profesorica je podsjetila kako su prvu podršku studentima s invaliditetom pružali upravo sami studenti koji su se organizirali u udruge. Upravo na tim udrugama i danas počiva osiguravanje specijaliziranog prijevoza i asistencije, prilagodba literature kao i druge usluge koje nisu sustavno osigurane. Međutim, potrebno je da nadležne institucije preuzmu aktivniju ulogu, a uprave sveučilišta autonomiju iskoriste za nadograđivanje sustava ponad zakonskog minimuma koji su dužni osigurati, a koji još uvijek nedostaje.

 

Izvor: Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom

Objavljeno: 27.01.2023