'Kad pjesniku nestane zraka, on umire, a kada mu nestane slobode, pretvara se u proroka', kaže glavni lik romana 'Tango smrti' Jurija Viničuka

 

'Narod se može zavoljeti, kao i zemlja, bez da ikada u nju dođete, preko knjiga. Knjige su najbolja vrata u osobine, srce i dušu jednog naroda', rekla je Alla Tatarenko, profesorica slavistike sa Sveučilišta u Lavovu, uključujući se putem Skypea na književnu tribinu o ukrajinskoj književnosti organiziranu početkom ožujka u Zagrebu.

Kaže se, eto, ne bez razloga, da krajeve, ljude pa i njihovu povijest upoznati možemo i čitanjem knjiga koje su na tim prostorima i u tim podnebljima ponikle, približiti se njihovim mentalnim sklopovima i psihološkim profilima, onome što ih povezuje, ali i suprotstavlja, danas i jučer, za neko novo sutra.

Do ovih vremena uz Gogoljevog 'Tarasa Buljbu', prepoznatljiv nam je uglavnom bio Taras Ševčenko, s prve polovice 19. stoljeća, ključna figura i bard ukrajinske književnosti i kulture koji je sve do današnjih dana njeno uporište i obrazac identifikacije kao i emancipacije ukrajinstva i ukrajinske nacije.

Prije, a osobito nakon njenog osamostaljenja, u sjeni ukrajinsko-ruskih političkih previranja i suprotstavljanja pro ovih i pro onih stavova, stasala je plejada suvremenih ukrajinskih pisaca čiji su naslovi u nas, od početka ruske agresije na Ukrajinu, postali jako vidljivi. Rat u Ukrajini nadasve je nesretan povod otkrivanja ovih dragulja, raznobojnosti njihovih tema, likova, izričajnih formi, sadržaja i poruka.

Jedan od nezaobilaznih, a možda i ishodišnih novovjekih ukrajinskih romana je 'Slatka Darjusa: drama u tri života' Marije Matios, koja 'piše o užasnim stvarima, ali piše tako divnim jezikom da se zaljubiš i vežeš uz svaki lik. Emocionalno je to vrlo snažna knjiga', kaže Andrej Kurkov, jedan od najpoznatijih ukrajinskih pisaca našeg doba. Matios je motiv za pisanje našla u teroru i gorčini koja se za sovjetskog doba skupila u mnogim Ukrajincima. Bila je proganjana i cenzurirana, ali od otvorenog pisanja odustajala nije.

Tu su i nezaobilazni Jurij Andruhovyč i njegovih ‘Dvanaest prstena’, Sofija Andruhovyč, njegova kći, koja u svom najnovijem epskom romanu ‘Amadoca’ na preko osamsto stranica pokušava beletristički sažeti i u njih pretočiti previranja višestoljetne ukrajinske povijesti. Tu je i Jurij Viničuk i njegov ‘Tango smrti’, pa Andrej Kurkov, nazvan ‘ukrajinski Murakami’, najprevođeniji suvremeni ukrajinski autor s djelima ‘Kako preživjeti s pingvinom’, ‘Zakon puža’ i još puno toga objavljenog i prevedenog na 36 jezika. Tu je i Haska Šijan i njena knjiga ‘Iza leđa’, Oleksandr Irvanec i ‘Liebenkraftova bolest’, kao ukrajinska orwellovska verzija i još mnogi drugi ovdje nepobrojani suvremeni ukrajinski spisatelji i spisateljice.

I pri kraju, ali ništa manje važnog, ne smijemo nikako zaboraviti prošle godine preminulog Jevgenija Paščenka, promicatelja ukrajinske kulture u Hrvatskoj, filologa, povjesničara, ukrajiniste i diplomata. Taj 'Ukrajinac s hrvatskim srcem ili Hrvat s ukrajinskom dušom', profesor i jedno vrijeme predstojnik Katedre za ukrajinski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, bio je i izuzetno plodan pisac, koji je u svojim knjigama razotkrivao kutke ukrajinske povijesti, kulture i života, dotičući se pri tome i naše. Ovaj ukrajinsko-hrvatski 'dobri duh' svojom je erudicijom, elokventnošću i neposrednošću širio vidike, gradio poveznice i mostove, nastojeći spajati, a ne dijeliti.

'Mi u Ukrajini sada vidimo jasnije nego ikada prije: nema tuđih ratova ni tuđih nesreća', u jednom od intervjua ovih dana poručuje spisateljica Sofija Andruhovyč.

'Kad pjesniku nestane zraka, on umire, a kada mu nestane slobode, pretvara se u proroka', kaže glavni lik romana 'Tango smrti' Jurija Viničuka.

A ukrajinski pisci i pjesnici u riječima izgovorenim i napisanim pokazuju da su doista proroci.

A koji nisu?!

 

Objavljeno: 01.04.2022