Kraj prošlog i početak ovog tjedna tako je obilježila još jedna medijska hajka i grubo novinarsko poigravanje osobom koja je iz samo njoj znanih razloga u nekom trenutku životne slabosti pokleknula, ali se i pridigla gledajući pred sebe

 

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća jedna naša mala zaštitna radionica prigrlila je dio žena posrnulih u ono što se običava zvati 'vječnim zanatom'. Bila je to velika gesta, neki bi možda rekli i eksperiment, koji se pokazao više nego uspješnim. Vrata egzistencije ponuđena su im i otvorena, a one su svojim radom pokazale da su bile vrijedne ukazanog povjerenja. Stručnim rječnikom govoreći, resocijalizirale su se, a resocijalizacija i nije ništa drugo doli davanje prilike za povratak i uključivanje u onaj uobičajeni, svakodnevni život, bez stigmatizacije, izbjegavajući toliko (zlo)upotrebljavani izraz 'normalan' jer doista ne znam tko bi bio u stanju jednoznačno definirati što je to 'normalan život'.

Od tada do danas prošlo je pedesetak godina. Puno toga se osuvremenilo, ali nažalost neki stereotipi još uvijek ne sagorijevaju...

Kraj prošlog i početak ovog tjedna tako je obilježila još jedna medijska hajka i grubo novinarsko poigravanje osobom koja je iz samo njoj znanih razloga u nekom trenutku životne slabosti (ili životne potrebe) pokleknula, ali se i pridigla gledajući pred sebe, posvetivši se na kraju psihologijskoj profesiji, toliko potrebnoj svima. Ovim člankom pridružujem se kolegicama i kolegama psiholozima koji su objavili javno pismo u kojem 'najstrože osuđuju ovakvo senzacionalističko komentiranje tuđe prošlosti, kao i moralne osude bez pozadinskog uvida'.

Čitajući spomenute članke iz mene je vrištala unutarnja pobuna protiv besramnog novinarskog napada, razapinjanja na križ i stavljana na stup srama, etiketiranja i živog seciranja. Novinar u spomenutim tekstovima među ostalim piše kako je kolegica kod ulaznog razgovora za posao zatajila dio svoje prošlosti, kao da je selektivni intervju ispovjedaonica u kojoj bi valjda jedno od pitanja trebalo biti: 'Sine, jesi li griješio?', nakon čega bi, ovisno o odgovoru, po njemu možda trebala ići i pokora, pri čemu zaboravlja da iza pokore uvijek slijedi oprost, kao i obavezna ispovjedna tajna.

Uvijek sam bila i jesam na strani slabijih, posramljenih, ugroženih, iz nekog razloga posrnulih, podrška onima koji su se našli na vjetrometini života, spremna za borbu i zaštitu napadnutih, onih koji uče na vlastitim greškama i zabludama pri čemu uvijek pokušavam poslati poruku da ništa u životu nije uzalud i da se iz svake situacije može i treba nešto naučiti. Duboko sam uvjerena da je i meni nepoznata kolegica, odabravši novi put, iz svog posrnuća i gorko stečenog životnog iskustva puno toga naučila jer šansu i priliku uvijek i svakome treba pružiti.

S osupnutošću sam u ovim člancima čitala i komentare i moraliziranje nekih 'eminentnih akademskih psihologijskih glava' (kod jedne od njih sam davno diplomirala) prisjećajući se kako je nekima od njih bilo 'moralno leći u krevet s tuđim mužem', ali je, eto, nemoralno to i naplaćivati. 'Bilo je i moralno' žmiriti pred postupcima jednoga od njih koji je u godinama pred rat studentice ucjenjivao nepoloženim ispitima ukoliko se ne odazovu njegovom pozivu u obližnji hotel, o čemu su i zidovi brujali…

I ovaj, kao i mnogi drugi slučajevi javnog linča i apriornog osuđivanja tuđeg ponašanja primjer su licemjernog i lažnog puritanstva i duboke duhovne i društvene hipokrizije.

I zato - tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.

 

Objavljeno: 10.09.2021