U ovo doba poluparanoidne pseudozaštite svakojakih podataka, okretanja lica pa i leđa klasičnom fotografiranju, u doba digitalizacije i sebične 'selfizacije', što ćemo na kraju ostaviti u nasljeđe - slike zidova, konferencijskih sala i stolova?!

 

Mirovina s tim svojim novim prozorima koji se otvaraju prema znanom, ali i nekom novom svijetu, interesantnom, znatiželjnom, a čovjeku priraslom, doista je čudesno životno razdoblje.

Neutaživi sam ljubitelj knjiga, a od kada sam u mirovini, naprosto ih 'gutam', mjesečno najmanje tri, iz knjižnica raznih, dvije iz jednog, a jedne iz drugog grada. Vrlo često pretražujem naslove, upoznajem se s njihovim sadržajem, osluškujem njihove poruke i tako biram što ću sljedeće čitati. Gospodin Google to, naravno, zapamti. I gle čuda - prošli tjedan čitam vijesti na jednom od portala i ubace se oglasi s ponudom nekoliko knjiga poznatog izdavača, stranicu kojeg vrlo često posjećujem. Pozornost mi privuče jedna od njih, prije svega zbog fotografije, a i zbog naizgled kontradiktornog naslova 'Priručnik za jučer'. Na naslovnici knjige prepoznajem radnice i radnike nekadašnje, naše, DIOZ-ove stare knjigovežnice. Fotograf im je udahnuo dostojanstvo i identitet koji su zadržali do današnjih dana, i još puno dulje, i još više od toga…

Radost i sjeta, nostalgija, pomalo i nenadani šok, pomiješani osjećaji - sve u isti tren. Zašto sam baš tada otvorila računalo? Što je to ljepotu prošlih vremena pretvorilo u radost sjećanja? Bez fatalizma i onog nedokučivog, što god to bilo, duša se razgalila, sjećanja navrla, zaborav se upregnuo - dosjetiti se što više... Zovem i kolegicu. Prebiremo po sjećanjima, nadopunjavamo se, asocijacije sežu sve dalje i dalje… Gotovo svi s naslovnice u mirovini su, osim jedne osobe…

Pronalazim kontakt Gorana Ferčeca, pisca knjige, šaljem mu poruku, pomalo suspregnuto, sa zadrškom i s podozrivošću, pa on je pisac, a ja sam samo čitateljica. Jer, ljudi su navikli, a možda je to i nepravedan stereotip, da između čitatelja i pisca postoji nekakav jaz, mjeren stotinama milja. Neki kažu da je to bilo nekada 'u doba golubova pismonoša', a ja bih se usudila reći da to ovisi o tome kakav je tko čovjek, kako pisac, tako i čitatelj, onda, pa i danas.

U poruci pitam autora knjige kako to da je za naslovnicu izabrana baš fotografija radnica i radnika DIOZ-ove knjigovežnice. Izvan stereotipa i bez barijera, odgovara mi da ju je izabrao u ateljeu poznatog fotografa Borisa Cvjetanovića, između nekoliko predloženih iz ciklusa 'Radnici'. Ova, snimljena 26 godina prije izlaska knjige (1989.), najbolje je, kaže, oslikavala dijelove njezinog sadržaja. Veli da bi vrlo rado čuo priče vezane uz tu fotografiju i to vrijeme… Veliki pisac, malom čitatelju…

Znatiželja mi ne da mira, čeprkam po internetu… Nalazim fotografije koje je tih godina u našem DIOZ-u napravio spomenuti fotograf: radnicu za šivaćim strojem, tjeskobnog pogleda, u pogonu bivše konfekcije u Gundulićevoj, učenike na praksi u Masarykovoj, vezilju u sobi do njih, stolara u pogonu stolarije u Držićevoj… Naše radnice i naši radnici, naše drage kolegice i naši dragi kolege uhvaćeni u nekom davnom trenutku, na pragu 90-ih, na fotografijama koje, zahvaljujući vrijednom fotografu, ulaze u vječnost…

Povjesničarka umjetnosti Branka Slijepčević, pišući o fotografijama iz to vremena, kaže: 'Nekada su u kadrovima bili česti prizori iz radničkog života kao dokaz da su radni ljudi bili vrijedni pažnje čitateljstva. Danas je radništvo medijski nevidljiva kategorija. Što je ostalo od radništva uopće?'

Fotografije kao nijemi, a istovremeno i živi svjedoci vremena, fotografije koje ne odlaze zajedno s njenim likovima, fotografije koje nastavljaju svoj put k novim generacijama.

U ovo doba poluparanoidne pseudozaštite svakojakih podataka, okretanja lica pa i leđa klasičnom fotografiranju, u doba digitalizacije i sebične 'selfizacije', što ćemo na kraju ostaviti u nasljeđe - slike zidova, konferencijskih sala i stolova?! A ljudi, skrivamo li ih u maniri suvremene pepeljuge, skrivamo za danas, ali i za sutra i još puno, puno dalje?

Nepresušna potreba zabilježiti perom ili fotoaparatom, reći, napisati, ali jednako tako i pročitati, živjela je i pokušava još uvijek živjeti - prije, sada, poslije... Uhvatiti trenutak, 'trčati najbrže što možeš, da bi ostao na mjestu', pri tome misliti da si korak do vječnosti. Okna su to kroz koja se ulazi u tuđe svjetove, viri kroz tuđe ključanice, kroz 'pukotine života', susreće prošlo, osluškuje sadašnje, nazire buduće.

Jer kako naš pjesnik Dobriša Cesarić reče: 'Mi srčemo taj život kao vino iz tuđom rukom uprljane čaše…'

 

Objavljeno: 23.07.2021