Mog dragog Zufu život nije nimalo mazio, radio je teške i po zdravlje opasne poslove, formirao se na grubi i surovi način, skrivajući svoju dušu duboko i sa svakim danom sve dublje i sve skrovitije

 

Godina je dana od objavljivanja mog prvog članka na In Portalu. Od tog vremena nastajala je i ova kolumna petkom, onako za vikend, za one koji uz odmaranje imaju želju i za otkrivanjem nečeg, možda novog, ili ponavljanja već znanog, ali na neki novi način predstavljenog.

Svojevrsna je ovo obljetnica, meni jako draga. I zato - veliko, veliko hvala svim vjernim čitateljicama i čitateljima, kao i onima povremenima, ali isto tako i onima koji će to tek postati. Svi ste mi jednako dragi i jednako vrijedni.

Današnju kolumnu upravo iz ovih, za mene i emotivnih razloga, posvetit ću jednome od posebno mi dragih ljudi, jednome od tisuća s kojima sam se susretala tijekom života i radnog vijeka.

Prelijepa je ovo ljudska priča...

Nedugo nakon što sam se zaposlila, kolegice su me upozorile da se kod odlazaka na teren klonim pogona eloksaže jer tamo caruje čovjek - bauk, strah i trepet po imenu Zulfo. Rođen negdje uoči drugog rata, izgubljen u zbjegu na mostu na Drini, u Foči, zaboravljenog datuma i godine rođenja, domsko dijete bez roditelja, s preživljenih nekoliko trauma mozga, što od udaraca, što od prometne nesreće, čest gost policije u Petrinjskoj, ljubitelj žestokog života i pića.

Život ga nije nimalo mazio, radio je teške i po zdravlje opasne poslove, formirao se na grubi i surovi način, skrivajući svoju dušu duboko i sa svakim danom sve dublje i sve skrovitije.

Jednoga dana Zulfo dolazi u naš ured tjerajući jednu od kolegica s: 'Majkača, ne volim te, miči se', a drugu s riječima: 'Imaš oči k'o …, bjež'. U prostoriji ostajem sama, na drugom katu, lijevo prozor, desno vrata, a između - Zulfo.

'Dijete, za dva tjedna udaje se moja kćer Azra. Treba potvrdu o državljanstvu, a ja je nemam. Ti ćeš mi, dijete, to riješiti. Tu su ti svi mogući papiri.'

Na stol je iz džepova izvadio sve što je u njima našao, od računa za struju, liječničkih nalaza, recepata, izglodane osobne karte, do izgužvanih novčanica, maramica i ostataka nekakvih potvrda i papirića.

U strahu koji me preplavio, u trenu sam zaboravila da sam psiholog i pred sobom sam vidjela samo čovjeka od kojeg su svi zazirali, a koji je baš mene izabrao da mu riješim problem od životne važnosti za njega i njegovu kćer.

U to vrijeme u svakom kutku ondašnje države nije bilo automatskih telefonskih centrala, a Zulfina životna priča situaciju je dodatno otežavala. Nakon dugotrajnog i upornog traženja, javio mi se na telefon matičar s nekog od bosanskih brda u blizini Foče i obećao da će traženi dokument poslati. Sve to vrijeme mog čeprkanja po papirima i upornog povezivanja nepovezivog, Zulfo me promatrao i u jednom trenutku izrekao rečenicu koja je, očito, bila presudna: 'Dijete, ti jako ličiš na moju Azru. Na svijetu jedino nju volim.' I otišao je…

Ne moram vam opisivati kako me je sljedećih dana oblijevao znoj pri pomisli da matičar možda neće biti od riječi. I - nakon tjedan dana Zulfo se pojavljuje na vratima pokazujući potvrdu o državljanstvu...

Nakon toga često je svraćao do mene, nerijetko i ujutro ravno iz Petrinjske, nakon burno provedene noći u policijskoj stanici. Sve kolegice bi prvo rastjerao, a u razgovoru sa mnom otvarao dušu.

'Napiši mi na papir da si mi posudila novce jer ću zaboraviti', govorio bi.

Nisam to nikad učinila jer potvrde se pišu onima u koje se nema povjerenja, a ja sam Zulfi vjerovala. I - uvijek je vratio, do dinara. Smatrali su ga čudakom, a mnogi su i meni, zbog tvrdnje da Zulfo ima dušu, pripisivali slične osobine.

Zbog problema s bubrezima, moj otac je završio u bolnici. Jednu večer, već dosta kasno, zvoni telefon. S druge strane je Zulfo: 'Dijete, čujem da ti je otac u bolnici. Moj mozak ne vrijedi ništa, ali bubrezi su zdravi. Dijete, ako tvome ocu treba bubreg, ja ću mu ga dati.'

Srela sam Zulfu tijekom domovinskog rata na ulici, oronulog i shrvanog u košmaru ponavljanja već proživljenog, slušajući strahote rata u Bosni i Hercegovini, izgubljenog kao i onih ratnih godina na mostu preko Drine u Foči. Jer povijest se ponavljala iznova i iznova…

Tijekom dugogodišnjih predavanja budućim psiholozima uvijek sam im ponavljala: 'Da biste bili dobri psiholozi (a i stručnjaci srodnih profesija), da bi ljudi stekli u vas povjerenje koje će vam olakšati stručni rad, morate za njih obavljati i veliki dio poslova koji nisu psihologija, koji nisu doktrina kojoj su vas podučavali, jer ti poslovi ponekad su i puno više od te doktrine.'

Ne mogu prežaliti što nisam bila na Zulfinom posljednjem ispraćaju. Nekoliko godina prekasno saznala sam da je umro.

Puno toga tijekom rada ježilo mi je dušu. Nerijetko sam imala (i još uvijek imam) potrebu vratiti stručnjake spontanom životu, da se odmrznu, postanu spontaniji, da prepoznaju tuđu ranjivost, ali da jednako tako, bez straha, pokažu i vlastitu. Zato bi svatko trebao imati svog Zulfu, da ih prizemlji, otopli i ogoli, da im pomogne da do duše, svoje ili tuđe, uopće dođu. A i ta psihologija, počesto hladna i skolastička, za kojom nemali broj i danas poseže, također vapi za jednim Zulfom.

Kada više nema nekih nama dragih ljudi, ostaju nam lijepa sjećanja. Ovo je bila priča o jednoj od tih, meni dragih uspomena na mog 'učitelja iskustvene psihologije' u njenom najbitnijem dijelu, onom koji govori o tome kako se odnositi prema - čovjeku.

 

Objavljeno: 26.03.2021