Patricia Moor, pionirka univerzalnog dizajna, napravila je odmak od postojeće dizajnerske metodologije, posebno prilagođene pojedinim skupinama ljudi (npr. stigmatizirajućeg dizajna samo za osobe s invaliditetom), šireći vidike tisuća i tisuća dizajnera diljem svijeta, do danas u tome ne posustajući i neprestano ukazujući na važnost uključivosti i gledanja očima osoba koje će novooblikovane proizvode koristiti

 

Govoreći o empatiji, prošli smo tjedan završili vježbanjem 'života u tuđim cipelama', spominjući se i dizajnerice Patricie Moore, koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća, svojim originalnim 'empatijskim modelom' napravila svojevrsni uvod u ono što se nazvalo 'univerzalni', 'obuhvatni', 'inkluzivni dizajn' ili još jednostavnije - 'dizajn za sve', inačicama gotovo istovjetnih pojmova, ovisno s koje strane svijeta dolaze.

Krajem ožujka 2011. godine Studij dizajna zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta u suradnji s Kraljevskim umjetničkim koledžom iz Londona te Britanskim savjetom u Hrvatskoj organizirali su u Ustanovi URIHO i u Udruzi za inkluziju radionice inkluzivnog dizajna naziva Extra/ordinary design (Poseban/ali i običan dizajn). Jedan od ciljeva bio je zajedničkim stvaranjem novih proizvoda osnažiti komunikaciju i razumijevanje između onih koji dizajniraju i krajnjih korisnika.

Tako su domaći i strani dizajneri, osobe s invaliditetom, stručni radnici i radni instruktori zajedno kreirali različite proizvode od keramike, metala i tekstila, koji su pet godina kasnije, povodom 70. godišnjice British Councila u Hrvatskoj, pronašli svoje mjesto na izložbi inkluzivnog dizajna u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Ovu jedinstvenu izložbu zajedničkih inkluzivnih inovacija otvorio je ni manje ni više nego - Princ od Walesa Charles. (Uz dizajnere, guralo se tu i mnoštvo glumaca, sportaša, glazbenika, ljudi iz poslovnog svijeta, a sa strane je bilo ponešto i nas, onih 'malih'…)

Kao mlada dizajnerica, Moore je započela s dizajnom hladnjaka čija bi vrata, određenom prilagodbom, mogle lako otvarati i osobe s motoričkim poteškoćama. Rečenica: 'Pa mi ne dizajniramo za te ljude,'  koju joj je uputio njezin kolega, bila je okidač za pokretanje jednog od najradikalnijih empatijskih eksperimenata dvadesetog stoljeća.

Patricia Moor odlučila je 'biti osamdeset i petogodišnja starica'. Maskom je preobrazila lice, zamaglila naočale kako bi slabije vidjela, čepićima oslabila sluh, čvrstim pojasom i zavojima pognula trup, a hodajući u nejednakim cipelama, bila je, još k tome, prisiljena i šepati. Između 1979. i 1982. godine u ovoj 'novoj osobnosti' obišla je više od stotinu gradova Sjeverne Amerike, otkrivajući prepreke s kojima se stariji ljudi, kao i osobe s različitim vrstama oštećenja, svakodnevno susreću te kako se okolina prema njima odnosi. Rezultat ovog, više nego originalnog, 'života u tuđim cipelama' bilo je dizajniranje niza inovativnih proizvoda pogodnih za ljude različitih sposobnosti i poteškoća, bez obzira na dob i spol, riječju - 'za sve' (univerzalnih, obuhvatnih, inkluzivnih).

Ova pionirka univerzalnog dizajna ovime je napravila odmak od postojeće dizajnerske metodologije, posebno prilagođene pojedinim skupinama ljudi (npr. stigmatizirajućeg dizajna samo za osobe s invaliditetom), šireći vidike tisuća i tisuća dizajnera diljem svijeta, do danas u tome ne posustajući i neprestano ukazujući na važnost uključivosti i gledanja očima osoba koje će novooblikovane proizvode koristiti.

- Univerzalni (inkluzivni) dizajn motiviran je empatijom - govorila je i govori dizajnerica Patricia Moore.

Održala je ona svojim empirijskim pristupom sjajnu lekciju ne samo dizajnerima, nego i onima koji misle da znaju sve (i još više od toga) o ljudima - psiholozima. Priča je ovo i o tako potrebnom, a nedovoljno prisutnom 'razmišljanju izvan kutije' u kojoj se pokazalo da na pozitivne (psihološke) pomake u društvu, ma kako nam se oni malima ili velikima činili, utječu itekako i oni koji sami psiholozi nisu.

A možda baš zato.

Objavljeno: 19.03.2021