Sve je moguće, vjerujte u sebe i svoje snove i ne odustajte. I sama imam dane kad padnem, a onda se opet dignem jer je ostalo toliko puno prilika za promijeniti i sebe i druge i pokušati činiti svijet boljim mjestom za suživot i zajedništvo, poručila nam je sjajna i odvažna Leonida Kifer

 

Leonida Kifer rođena je 3. travnja 1987. u Pakracu. Živi u Daruvaru, trenutno u jednosobnom stanu s tatom umirovljenikom i kako kaže, na prvi pogled, njezina je priča tipična priča jedne tridesetogodišnje žene u Hrvatskoj.

Ujedno je i osoba s invaliditetom i pripadnica češke nacionalne manjine.  Ima 60 posto tjelesnog oštećenja donjih ekstremiteta, dijagnozu skolioze kralježnice od 39 stupnjeva po Cobbu i kraću lijevu nogu dva i pol centimetra. U Leonidin život ući ćemo pričom o njenom imenu.

- Svoje ime dugo nisam podnosila, čak sam razmišljala i o promjeni imena samo da ne bude tako drugačije od imena koja su česta u mojoj sredini. Danas svoje ime ne bi mijenjala za ništa na svijetu. Naime, spoznala sam da imam lava (Leon – lav) u imenu i da ime nije došlo bez razloga. Taj lav se pretvorio u lavicu koja me stalno gura naprijed, bez obzira kakvi se izazovi našli u mom životu. A izazova je bilo od početka života - govori nam Leonida.

- Rodila sam se kao nedonošče u osmom mjesecu mamine trudnoće. Provela sam mjesec dana u inkubatoru pri čemu sam imala infuzije spojene na glavu jer mi žile nisu bile dovoljno razvijene. Pri hranjenju istom bočicom, zarazila sam se bakterijom E. Colli. Od teških posljedica, možda i smrti, spasio me bakin telefonski poziv. Zvala je da pita kako sam i dobila odgovor da danima jako plačem i da sestre ne znaju što mi je. Baka je reagirala kod liječnika koji joj je bio poznanik i spasila me. Tek su tada utvrdili da sam danima imala temperaturu preko 40 stupnjeva i da imam bakteriju - kaže Leonida i danas kad o tome razmišlja mišljenja je da se lavica iz imena probudila u njoj i izborila se za život i da su to bili prvi koraci njezine pobjede nad životnim izazovima.

- Djetinjstvo sam provela u selu Končanica koju zauvijek smatram svojim domom. Ovdje sam stekla prve prijatelje, pohađala češki vrtić i završila češku osnovnu školu. Za vrijeme Domovinskog rata, spletom okolnosti, 1991. godine sam se našla na pogrešnom mjestu te sam imala kao četverogodišnjakinja uperenu pušku u sljepoočnicu.

Ovaj sam događaj opisala u priči koja je izašla u knjizi 'Jedna priča iz Domovinskog rata' čiji je izdavač Hrvatsko društvo pisaca. Osim ove traume koja je ostavila tragove u meni, ostatak djetinjstva sam provela kao i sva druga djeca okružena životinjama uz česte svakodnevne manje izazove poput krvarenja iz nosa što je uzrokovalo anemiju koju sam imala sve do kasnih dvadesetih godina života - prisjeća se Leonida.

Sistematski pregled prije polaska u osnovnu školu pokazao je da Leonida ima skoliozu kralježnice i tu je započeo njezin 'drugačiji' život, život djeteta u željezu i plastici.

Teško mi je prisjećati se osnovne škole jer svaki puta ponovno proživljavam emocije koje sam već proživjela i koje nastojim ostaviti u prošlosti. Ipak, dijelim ih s javnosti jer shvaćam koliko je važno i neophodno progovarati o svim temama, bez obzira koliko bile bolne. Svjesna sam da nikada neću krenuti naprijed u radu na sebi ukoliko budem sve loše trpala pod tepih.

Bila sam prvo dijete koje je tih ranih devedesetih u mom selu u redovnu osnovnu školu krenulo s ortozom od željeza i plastike. Osjećala sam se čudnom, neshvaćenom, sputanom, manje vrijednom. Sloboda koju mi je dalo odrastanje na selu, kao da mi je oduzeto. Ortozu nisam nikada doživljavala kao pomagalo, meni su to bili okovi oko tijela, ali i oko duše. Nitko se nije znao nositi s time što se događa.

Nije bilo psihologa, terapeuta, raznih stručnjaka koji bi radili i s mojim roditeljima, učiteljicom razredne nastave, vršnjacima, a najviše sa mnom. Tada sam ortozu nosila iz razloga da mi spriječi daljnje iskrivljenje kralježnice, što znači da sam je nosila 23 sata na dan. Onih sat vremena bez nje, dok sam se navečer kupala…. ah… prolila sam suza i suza moleći mamu da me bar jednu noć oslobodi. Naime, ortoza je sprječavala pokrete, preko dana nisam mogla čučnuti, klečanje je išlo teško, smjela sam sjediti i stajati.

Nisam smjela voziti bicikl, koturaljke. Nisam smjela ići na kišu ako je grmjelo jer je željezo moglo privući grmljavinu što je jako opasno. Nisam se mogla igrati kao druga djeca… sreća pa sam još od najranijeg djetinjstva odrastala većinom u muškom društvu i 'moji' dečki su me stvarno prihvatili kao ravnopravnu osobu. Oni su me naučili izboriti se za sebe, gurati me naprijed u smislu – ma hajde možeš ti to…

Uz njih sam zavoljela nogomet koji i danas obožavam i kako smo odrastali, naučili smo potajno noževima koje smo doma krali odvrnuti šarafe na ortozi, ostaviti je na igralištu skrivenu u živici, odigrati dva sata nogometa i onda je opet na meni zašarafiti. Doma sam govorila da sam se ljuljala dok su dečki igrali, što je bila laž.

Ne mogu opisati koliko je meni ta igra značila, ta sloboda, to što možeš trčati, biti dio tima…To je za dijete neprocjenjivo. Susjeda me potajno naučila voziti bicikl pa sam svima pokazala da i to mogu raditi i još jednom došla do malo slobode.

Nažalost, moja učiteljica u nižim razredima nije imala znanja, možda ni volje nositi se s mojim stanjem. Te dane pamtim po tome kako se moje suučenike kažnjavalo za neposluh tako da mi moraju obuvati cipele ili vezati pertle jer sama nisam mogla, kao i sate sjedenja na klupi pod tjelesnim gledajući kako se ostali zabavljaju kroz igre i sport. To gledanje drugih kako uživaju dok ti sjediš… teško je prisjećati se te boli.

Bila sam jako nemirnog duha, čak i neposlušna, buntovna jer su mi tijelo stavili u neki kalup i vjerujem da je moj bunt bio neka vrsta ispušnog ventila ili poziv u pomoć. Kako sam najčešće sjedila, zavoljela sam učenje i čitanje i knjige su me spasile od potpunog potonuća. U knjigama i mašti možeš biti slobodan i možeš sve.

Pubertet je donio nove izazove. Naime, država je novu ortozu odobravala svake dvije godine. Tijelo mi se mijenjalo i željezo mi se urezivalo u kožu. To su strašni događaji koji ostavljaju trajne ožiljke na psihu čovjeka i drago mi je što danas više ne izrađuju ortoze od željeza. Ja se još dan danas oporavljam od toga i puno radim na sebi da takve ožiljke ostavim u prošlosti.  Nezamislivo je koliko to boli kad skidaš ortozu koja ti je zalijepila za krvavu kožu. Jedva sam čekala navršiti 18 godina i izgubiti pravo na nošenje ortoze jer mi je to predstavljalo slobodu.

Kroz djetinjstvo i odrastanje nije me nikada kralježnica boljela, niti sam ikada o sebi razmišljala kao o osobi s invaliditetom.

Normalno sam završila trogodišnji stručni upravni studij u Požegi, nakon kojeg sam odradila jednogodišnje stručno osposobljavanje. Tu su nekako i počeli bolovi koje sam liječila tabletama protiv boli i povremenim injekcijama. Upisala sam nastavak fakulteta i stekla titulu stručne specijalistice javne uprave.

Sve veći bolovi su tražili veće doze lijekova, na kraju više organizam nije mogao gutati lijekove pa sam hodala sve češće po injekcije svaka dva dana… onda sam jedan dan s 28 godina odlučila da ne mogu više tako živjeti i da želim probati sve što mogu da se maknem od tableta i injekcija. Nakon deset godina, ponovno sam dobila ortozu, ovaj put na vlastitu inicijativu i više to nisu bili okovi nego sloboda od bolova (ova ortoza ima funkciju smanjiti bol). Ortoped koji me od tada liječi, najprije je čovjek i uvijek me dočeka s riječima: 'Dobar dan. Kako ste danas?'

Na prvom pregledu me skroz protresao jer je slušajući moju povijest bolesti i mišljenja raznih ortopeda, rekao da mi nitko ne može jamčiti do kada ću hodati na svojim nogama, ali i to da ja nemam bolest nego stanje i da je za takvo stanje normalno da jedan dan prštim od energije, drugi dan ne mogu iz kreveta.

Kad se suočiš s tim rečenicama, kad ih počneš prihvaćati kao dio sebe, počinje tvoj drugi život…najprije sam tada otpustila misli kako ću hodati točno do svoje četrdesete i nakon toga je kraj života…počela sam doslovno živjeti dan po dan. Naravno da je teško i dugotrajan proces promijeniti svoje misli i djela jer sam godinama živjela po planovima i pisala sve što moram i trebam dok još hodam.

Riječi 'vi imate stanje' su u meni izazvale poriv da napokon krenem u postupak stjecanja statusa osobe s invaliditetom i da ostvarim pravo koje mi zbog narušenog zdravlja pripada. Još sam 'mlada' osoba s invaliditetom, status imam od sredine 2018. godine i ljuti me što iako imamo razna ministarstva, odjele, službe, udruge, ja i dan danas za neko svoje pravo saznajem u prolazu na ulici od poznanika.

Kako mi je sve relativno novo i puno me toga šokira što sam smatrala da je normalno i svima sa statusom dostupno, tako raste moja želja za stvaranjem boljeg društva u kojem je zajedništvo, pomaganje i podrška osnovna vrijednost i temelj svakog napretka. Primjerice, taman kad sam stekla pravo na novu ortozu, ona mi je dvije godine zaredom odbijana jer se promijenio jedan pravilnik i rečeno mi je da 'osobe starije od 18 godina nemaju pravo na takvo ortopedsko pomagalo.'

Nakon završetka studija, četiri godine sam provela nezaposlena iako sam odradila i jednu sezonu na moru. Rad na sezoni nije za osobe s invaliditetom. Iskustvo koje me izgradilo, ali ne bih ga više ponavljala. Kao nezaposlena, aktivirala sam se u raznim udrugama na području Daruvara i sve je bilo u redu kada sam bila među ljudima, dolaskom u stan, padala bih u depresiju.

Suze, bol, slanje zamolbi i povraćanje zbog odbijenica, osjećaš da si beskoristan i da ništa ne vrijediš. 2018. smo kao obitelj odlučili zadnji novac koji smo imali uložiti u stručno usavršavanje za voditeljicu pripreme i provedbe EU projekata.

Vještačenje  vezano za stjecanje statusa osobe s invaliditetom pokazalo je da je dugotrajna nezaposlenost ostavila kao posljedicu dijagnozu teške depresivne epizode te sam od tada na terapiji i pod nadzorom liječnika specijalista. U vrijeme usavršavanja me pronašla Socijalna zadruga Humana Nova Čakovec i pružila mi priliku za zaposlenjem.

Upravitelj Ivan Božić je poseban menadžer i osoba koja uvijek ima razumijevanja za radnike, što puno znači kad se uzme u obzir da je više od 50 posto zaposlenih upravo osoba s invaliditetom. Ono što danas znam o projektnom menadžmentu mogu zahvaliti edukatoricama na Učilištu EU Projekti, ali ponajviše Teu Petričeviću koji me mentorirao kada sam radila za društveno poduzeće u Čakovcu.

Pronašla sam se u društvenom poduzetništvu i voljela bih posvetiti svoj život učeći o tome i prenositi svoje znanje i iskustva na druge. Nisam znala da postoji ekonomija koja pruža toliko puno mogućnosti i mislim da bi je itekako trebali nastaviti razvijati, jer ona vodi u budućnost - priča Leonida koja  danas radi za dva poduzeća u Zagrebu, kod svakog na pola radnog vremena. U Socijalnoj zadruzi Humana Zagreb je suradnica u zadruzi, u Quahwi je pomoćna administratorica. U oba dva poduzeća ima veliku podršku i razumijevanje radnih kolega.

- Aktivna sam na Facebook društvenoj mreži koja mi je omogućila da ostvarim svoje želje,naime, prijatelji i poznanici koje imam u tom 'malom virtualnom svemiru', lani su se udružili i pomogli mi da dođem do sredstava za ortozu, ortopedske uloške i prve ortopedske čizme u životu. Tamo gdje sustav zatvori vrata, ljudskost i dobrota otvore prozore i daju ti nove mogućnosti. Ovim putem se svima zahvaljujem što su toliko puno učinili za moje bolje dane. Možda netko misli da je to malo, ja ću reći – malo za čovječanstvo, ali veliki korak za čovjeka.

U slobodno vrijeme se opuštam pisanjem. Pisanje je moja umjetnost, moje oružje, moja pobjeda nad okovima očekivanja koje nam društvo nameće. Pišem na dva jezika, na češkom i hrvatskom. Opuštaju me šetnje prirodom, druženja sa životinjama i djecom, sadnja afričkih ljubičica, pečenje kolača. I naravno, moji prijatelji koju moja obitelj po srcu…bez prijatelja ja ne bih bila ja.

U skoroj budućnosti se želim preseliti u Zagreb, motivirati ljude svojim djelima i mislima, razvijati društveno poduzetništvo, boriti se za prava osoba u nepovoljnom položaju i upisati još jedan studij, ovaj puta usmjeren na komunikacije unutar organizacija i međuljudske odnose.  Najprije želim stabilan i održiv posao i imati financijsku neovisnost i barem iznajmljenu sobu za samostalan život, tada ću razmišljati o snažnijim emotivnim odnosima i vlastitoj obitelji. Kao žena s invaliditetom, jako mi je bitno da ne budem ovisna o nikome i da smanjim mogućnosti da me netko ponižava ili ucjenjuje zbog zdravstvenog stanja - istaknula je lavica Leonida, a važno joj je djelovati na način da iskreno i iz srca progovara i piše s ciljem da se što više ljudi osvijesti o temama koje su stvarnost mnogih naših sugrađana.

- Što bih poručila osobama s invaliditetom?

Za mene ste svi lavovi…ne zbog imena ili horoskopskog znaka, već zbog toga što ne odustajete iako svaki dan imate neki izazov. Moja baka je govorila da teške lekcije daju životnu školu i meni danas kroz misli prolaze sve naše borbe… za život, za udisaj, za naša prava, za dostojanstvo, za ravnopravnost. Toliko toga ima oko nas zbog čega se borimo i vjerujte mi, iako se ne čini, jedni za druge činimo ogromne korake naprijed, svatko na svoj način. Nekad je korak naprijed i dočekati novi dan usprkos prognozama liječnika.

Zajedništvo je temelj svega i to bih ukratko poručila i osobama s invaliditetom.

Sve je moguće, vjerujte u sebe i svoje snove i ne odustajte. I sama imam dane kad padnem, a onda se opet dignem jer je ostalo toliko puno prilika za promijeniti i sebe i druge i pokušati činiti svijet boljim mjestom za suživot i zajedništvo - zaključila je Leonida svoju priču.

 

Autorica: Anita Blažinović

Objavljeno: 18.01.2021