VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Zaraza čovjekoljubljem

Altruizam grli ljude, ne dozvoljava im da potonu u osjećaj beznađa, drži ih na površini, zajedno s njima i diše, i hoda, i gleda naprijed, tiho, samozatajno, nenametljivo, onako kako to samo dobrota zna

Altruizam, ilustracija

 

'Posrćem, padam, ustajem… Teškom mukom nastavljam dalje, ali idem naprijed… Nazirem sve širi horizont. Svaka je borba – pobjeda,' riječi su Helen Keller, gluhoslijepe američke spisateljice, žene koja unatoč višestrukom hendikepu, nije ni u kom trenutku odustajala. One možda najbolje oslikavaju osjećaje ljudi koji su zadnjih tjedana ostali bez svojih najmilijih, bez krova nad glavom, bez dijela uspomena, koji ne znaju bi li se osvrtali ili gledali naprijed…

Prije nekoliko godina, čitajući knjigu 'Tijelo njenog tijela – priče o dobroti' naše spisateljice Slavenke Drakulić, pitala sam se što to tinja u ljudima koji su na darivanje vlastitih organa spremni još za života, k tome još ne za člana svoje obitelji, već za nekoga tamo dalekog neznanca.

'Gledale smo se neko vrijeme šutke, drugima se sigurno činilo da to traje cijelu vječnost. Susret s Christine bio je najneobičnije iskustvo mog života', piše Slavenka Drakulić. Knjiga je to o pričama ljudi koji su, ni od koga prisiljavani, jedan svoj bubreg darovali potpunim strancima. Christine Swenson učinila je to za našu književnicu. (Knjiga se ne bavi onima koji to čine za novac).

Ova, usudila bih se izreći nadnaravna i uzvišena psihološka pojavnost, prelazi granice onoga što se u psihologiji običava zvati više ili manje svakodnevno prisutnim altruizmom, koji se najkraće definira kao nesebičnost, ljubav prema drugima i spremnost za žrtvovanje vlastitih interesa za druge.

Ovih dana i tjedana čitamo našu knjigu o altruizmu, svjedočimo o tisućama i tisućama dobrih duša, od kojih veliki dio želi ostati anoniman, od kojih jedan dio možda ni sam nema puno, ali ono što ima, dijeli s potrebitima. Empatija i altruizam se prožimaju, potičući se međusobno, udišući ljudima optimizam, otvarajući im nove horizonte, nove vidike, nove perspektive. Njihovo izvorište je u onome što psiholozi nazivaju intrinzičnom motivacijom, čiji je osnovni cilj dobrobit druge osobe. Iskazuje se ona upravo u neočekivanim situacijama, prema ljudima koje ne poznamo, prema onima koje su imali sve, a onda je to u trenu nestalo. Altruizam grli ljude, ne dozvoljava im da potonu u osjećaj beznađa, drži ih na površini, zajedno s njima i diše, i hoda, i gleda naprijed, tiho, samozatajno, nenametljivo, onako kako to samo dobrota zna.

'Altruizam je emocija koju ljudi opisuju kao iznimno topao i ugodan osjećaj u grudima, koji je istovremeno i vrlo motivirajući. Oni koji su ga osjetili govore kako su i sami željeli postati bolji ljudi koji rade dobre stvari i pomažu drugima', kaže američki psiholog Jonathan Haidt. Zato se ne bez razloga kaže da je 'altruizam zarazan'. Poželjna je to zaraza, protiv koje ne treba niti imuniteta, niti lijeka. Dapače, altruizam je sam po sebi lijek, i za one koji daruju, i za one koji darovano primaju.

Listajući ovih dana tekstove o dragoj mi Baniji ili Banovini (kako kome drago bilo), o jednako tako dragoj mi Petrinji, o njenoj nadaleko poznatoj preparandiji, a kasnije učiteljskoj školi (moja majka ju je također pohađala), naišla sam na jedan prekrasan tekst. Petrinjski učitelj Ilija Opačić pitao je davne 1928. godine učenike trećeg i četvrtog razreda osnovne škole, ujedno i preparandijske vježbaonice, 'što djeca drže dobrim'. I evo dijela odgovorenog. 'Dječaci više nego djevojčice dobrim djelom smatraju uslugu koju čine roditeljima i drugim bliskim osobama, makar i u uvjetima kad su ih ovi na to natjerali. Također, dječaci više nego djevojčice spominju kao dobre primjere svoje miroljubivosti: 'Dva su se pijetla tukla, a ja sam ih rastavio jerbo mi je bilo žao da jedan drugog unakazi'. Djevojčice kao svoje dobro djelo puno češće no dječaci ističu štednju, polazak crkve, opraštanje nanijetih uvreda i udaraca, te milosrđe i požrtvovnost: 'Meni je mama dala jedan dinar za bombone, a ja sam vidjela siromaha pa sam taj dinar dala njemu'.'

Dječja dobrota, spontana, iskrena, neiskvarena, slika altruizma samog…

'Život je uzbudljiv posao, a najuzbudljiviji je kad ga živiš za druge', rekla je Helen Keller s početka ove priče.

Višnja Majsec Sobota

 

Autorica: Višnja Majsec Sobota

 

Povezane vijesti