Osobe s invaliditetom se u mnogo čemu ističu i kao takvi smo drugačiji - po odnosu prema životnim prioritetima, po ustrajnosti, po borbi, po upornosti i po mnogim drugim vrijednostima koje život čine posebnim, poručila je Martina

 

Martina Benić udala se i postala majka nedugo nakon završene srednje škole. Život se zavrtio oko sina i obitelji, a planirani početak studiranja odgodila je do trenutka kada je shvatila da nema podršku i tu želju možda neće ni ostvariti. Prioritet su joj bili sin i traženje posla. Nije ni slutila da će život krenuti sasvim drugim tokom.

- Nepovratne promijene počele su 2001.godine kada sam s obitelji krenula na ljetovanje, no do odredišta nikada nismo stigli.

Imali smo prometnu nesreću i probudila sam se usred okretanja automobila, kad smo se zaustavili više nisam osjećala svoje tijelo – prisjeća se Martina.

- Nisam se mogla pomaknuti. Buđenje je bilo moj novi početak, početak mog invaliditeta.

U kolima hitne pomoći došla sam u OB Zadar, gdje je dva tjedna trajala moja borba za život, spojena na respirator, osluškujući zvukove aparata, pokušavajući samostalno prodisati.  Bez obzira na teško stanje i ozbiljnost ozljede  vratne kralježnice te sve komplikacije koje su uslijedile nakon operacije borila sam se dan po dan. Nikad nisam pomislila da bih odustala, a bilo je svakakvih dana. Pomisao na sina me je osnaživala, a svaka njegova posjeta i najuže obitelji te prijatelja koji su tada bili uz mene davala mi je poticaj da se borim i svakim danom napredujem.

Oporavak je bio dugotrajan i težak, a nakon deset mjeseci vratila sam se kući. Tek tada je uslijedilo osvještavanje. Došla sam u neprilagođenu kuću, nisam ništa mogla sama, podrška supruga je bila svakim danom sve manja, a moja volja za životom i oporavkom sve veća.

Sin je bio poticaj da svakog dana naučim nešto novo, vježbam i trudim se osamostaliti. Uz puno razgovora te podršku roditelja odlučila sam se rastati i preseliti sa sinom u stan u Karlovcu. To je bio novi početak za oboje i sada gledajući unatrag najbolja odluka koju sam donijela. Od tada je moj život krenuo uzlazno u svakom pogledu. Uslijedilo je mnogo promjena, mnogi ljudi su 'nestali' iz mog života, a pojavili su se neki drugi.  Bila sam jedna od rijetkih osoba koja se kretala u kolicima, a moglo me se vidjeti posvuda po gradu, od izlazaka, predstava, koncerata. 

Nailazila sam na svakakve komentare. Ljudi najčešće nisu znali kako mi prići, o čemu komunicirati sa mnom, pa sam uvidjela da moram biti ta koja u većini slučajeva napravi prvi korak i probija led. Jer ja sam usprkos invaliditeta žena i osoba kao ostatak društva. Uspijevala sam okolinu puno puta i pozitivno šokirati tako da je bilo svakakvih šala na vlastiti račun i mnoštvo dogodovština.

Moje trenutno stanje je zadovoljavajuće. Malo me zaboli tu, malo tamo, koji uroinfekt, ali osmijeh na lice i idemo dalje. Trenutno sam mirnija, jer s obzirom na trenutnu situaciju s pandemijom nema puno izlazaka, a kontakti su s najbližima.

Zadovoljstvo nalazim u sitnim stvarima. Već sam dugo godina u sretnoj vezi i često putujemo, nešto se događa i nikada nije monotono.

Naprijed me tjera kad mi netko kaže da nešto ne mogu, onda se pojavi inat. Tjera me naprijed kad vidim gdje sam bila, što sam sve uspjela i postigla. Uz pomoć obitelji, dragih ljudi u životu, osobnih asistenata koji su mi bili kroz najteži period u životu podrška i poticaj sama sebi sam obećala da ću pokušati pomoći ljudima isto kako je bila pružena pomoć meni u tom periodu u životu.

Nadam se da će se nastaviti ovako pozitivno u budućnosti. Voljela bih da se Udruga proširi, da se ostvare sve moje potajne želje i nade, da učimo, radimo, napredujemo i da provedemo puno uspješnih projekata i pomognemo mnogim ljudima u Karlovačkoj županiji i šire kojima je potrebna pomoć. 

Na privatnom planu ne želim previše promjena, mislim da mi se puno toga posložilo u životu. Kad uz sebe imaš osobu koja te prije svega razumije, voli,  poštuje, prihvaća i potiče više ne možeš poželjeti. Veseli me i kada  vidim  sina koji sada ima 23 godine, trudi se i ima svoj posao. Znam da je njegovo djetinjstvo bilo drugačije od većine djece, no nadam se da je zbog svega toga postao bolja i jača osoba.

Još je uvijek mnogo žena s invaliditetom u teškom položaju jer fizički i materijalno ovise o članovima obitelji ili partneru. Potrebno je osnaživanje žena i njihova socijalizacija i integracija u društvo.

Osobe s invaliditetom se u mnogo čemu ističu i kao takvi smo drugačiji - po odnosu prema životnim prioritetima, po ustrajnosti, po borbi, po upornosti i po mnogim drugim vrijednostima koje život čine posebnim.

Svaka osoba s invaliditetom prije svega mora shvatiti kako je ona ta koja svojim stavom prema zajednici nadograđuje tu istu zajednicu te moramo potaknuti druge na promjenu negativnih mišljenja i stavova o osobama s invaliditetom – poručila je Martina.

 

Autorica: Božica Ravlić

Objavljeno: 02.11.2020