Sve više stručnjaka različitih profila ističe da je uzgajanje biljaka jedna od najboljih stvari koju možete učiniti za svoje zdravlje. Vrt se pretvara u zelenu antistres terapiju zbog koje na kraju možemo i procvjetati

 

'Priroda je velika, a čovjek je malen', rekao je moj dragi Slavonac - Požežanin Matko Peić, povjesničar umjetnosti, slikar, književnik i putopisac. Putovao je otvorenih očiju i srca, bavio se naizgled banalnim (puto)sitnicama, osjećao draž svakodnevnog života koji pored nas, običnih putnika, često prolazi nezapažen.

Sve više stručnjaka različitih profila ističe da je uzgajanje biljaka jedna od najboljih stvari koju možete učiniti za svoje zdravlje. Vrt se pretvara u zelenu antistres terapiju zbog koje na kraju možemo i procvjetati.

Sama sam dijete vrta, dvorišta i prirode. Najveće mi je veselje bilo kada sam po dolasku iz škole okopavala ono što mi je mama prije toga obilježila u vrtu (našoj slavonskoj bašči), učila u njegovom zelenilu okružena malinama, božurima, paprikom, paradajzom, ribizlama, kajsijom (da, u Slavoniji tako zovu marelicu), 'lijepim Katama' i 'noćnim frajlama' (tradicionalnim cvijećem naših starinskih vrtova), udisala miris procvjetalih resa oraha, koji još uvijek osjećam, i upijala tu beskrajnu energiju zemlje i prirode za svakakva vremena koja su se tada preda mnom otvarala.

U svijetu se već duže vrijeme biljke i rad u vrtu koriste u različitim programima za poboljšanje zdravlja ljudi. Taj koncept koristi tjelesne i psihičke dobrobiti koje rad u vrtu pruža kako bi se ljudima pomoglo u liječenju i oporavku od mnogih bolesti. Na takvim zapažanjima razvila se hortikulturna ili vrtna terapija. Ona se najviše prakticira u Americi i Velikoj Britaniji, a nama bliže može se vidjeti u Austriji i Njemačkoj. Osim oboljelima, vrtna terapija koristi i njihovim članovima obitelji te samim stručnjacima uključenim u program liječenja.

Vrt djeluje na sva čovjekova osjetila kao i na poboljšanje psiho-fizičkog stanja čovjeka. Stoga stručnjaci preporučaju da pacijenti gledaju, osluškuju, dodiruju, miriše, pa i kušaju plodove vrta. Prema ovom pristupu voćnjak, cvjetnjak i povrtnjak poticajno su zeleno okruženje koje zrači nadom i optimizmom i čovjeku slikom govori kako se život uvijek nastavlja.

Dokazano je da fizička aktivnost na svježem zraku i prirodnoj svjetlosti potiče imunitet, metabolizam i lučenje takozvanih hormona sreće endorfina i serotonina, poboljšava pokretljivost, smanjuje bolove i nesanicu. Ekološki psiholozi, koji se bave odnosom čovjeka i njegove fizičke okoline, kažu da je uzgoj biljaka duboko emocionalan proces koji nas, budući da uključuje sva naša osjetila, ispunjava iskonskim zadovoljstvom približavanja prirodi.

U ovo vrijeme kada nam koronavirus, kao Damoklov mač, stalno lebdi nad glavom, povratak prirodi ima neizmjerno pozitivan i opuštajući učinak. Ta priroda je i cvijeće na našem balkonu, i naše lončanice u dnevnoj sobi, i naša drvena kućica i vrt u selu Ribnica, i gradski parkovi, i mašta u kojoj zamišljamo da upravo sjedimo ispod stabla rascvjetale japanske trešnje...

Mica, moja dobra daruvarska prijateljica, često mi je znala reći 'gledam zeleno'. Najljepše što nam se uopće može dogoditi je upravo to - da 'gledamo zeleno', da osluškujemo nečujno, da opipavamo neopipljivo, da vidimo nevidljivo...

Biti dio prirode znači prkositi, prkositi neprirodnom, prkositi samome sebi, prkositi izopačenosti iz koje se rodi i ovo koronadoba, prkositi... Prkositi... I usprkos svemu ostati - normalan.

 

Autor: Višnja Majsec Sobota

Objavljeno: 17.07.2020