INTERVJU, BOJAN HAJDIN Novi predsjednik HUPT-a

INTERVJU, BOJAN HAJDIN Novi predsjednik Hrvatskih udruga paraplegičara i tetraplegičara

Bojan Hajdin, aktivan sportaš i poduzetnik, novi je predsjednik Hrvatskih udruga paraplegičara i tetraplegičara. Više nego dovoljno za nekoliko pitanja.

Novi ste predsjednik Hrvatskih udruga paraplegičara i tetraplegičara. Koji su Vas razlozi potakli na kandidaturu?

- Invaliditet sam doživio prije nepunih šest godina. U odnosu na neke ljude koje sam upoznao kroz udrugu, to je prilično malo. Može se reći da sam zelen. Međutim, osluškujući što ljudi govore, kako razmišljaju, što žele, što im nedostaje, počeo sam razmišljati da li bih osobno mogao učiniti nešto što bi moglo koristiti svima nama. Prilikom podnošenja kandidature nisam znao što me čeka. Pozvao sam članstvo da me podrži, da podrži moj program i uspio sam. Želim poticati i osnaživati udruge da ohrabruju i uključuju nove članove koji se u zadnje vrijeme nerado uključuju u rad udruga kao i detektirati probleme zašto je to tako.

Koja su Vaša saznanja o dosadašnjem radu HUPT-a?

- HUPT je osnovan 1999. kao udruga paraplegičara i tetraplegičara dok od 2015. godine djeluje kao savez udruga spinalno ozlijeđenih. Udruga/savez je jedna od glavnih inicijatora i kreatora uvođenja osobne asistencije za osobe s najtežim invaliditetom u RH te sudionica izrade nacionalnih strategija u prethodnom razdoblju.

Jeste li uočili kvalitetne ideje i projekte u dosadašnjem radu, kao i slabosti tj. nedostatke koje bi trebalo rješavati?

- Već sam spomenuo projekte pružanja usluge osobne asistencije, koliko mi je poznato sam HUPT provodi dva takva projekta, jedan financiran nacionalnim sredstvima a drugi sredstvima Fondova Europske unije. Iskreno rečeno, nemam saznanja niti informacija o drugim projektima koji se provode. Znam da HUPT svake godine organizira Radni vikend kao edukacijski seminar za članove s ciljem preveniranja nekih zdravstvenih stanja koja su specifična za spinalno ozlijeđene.

U svom programu, koji je rezultat osluškivanja potreba članstva, naveo sam kako mi se čini da je ljudima dosta samo visoke politike od koje ne osjećaju konkretne rezultate. Ljudi naprosto ne osjećaju da HUPT nešto radi za njih a niti im daje priliku da oni nešto naprave za HUPT. Imamo prilike vidjeti kako većina lokalnih udruga, koje HUPT čine savezom, životare i prepuštene su same sebi. Upoznat sam da su neki ljudi dolazili u HUPT s dobrim idejama, dobrim inicijativama, ali su u nedostatku podrške i razumijevanja odustajali. Događa se to da HUPT kao savez dobro kotira u toj „visokoj politici“, ali kod samih članova baš i ne. Namjera mi je s članovima napraviti svojevrsni „Brainstorming“, razabrati najbolje ideje i pokušati ih realizirati. Naravno, ne mislim HUPT potpuno maknuti iz procesa zagovaranja i sudjelovanja u raznim radnim tijelima ali ću se založiti da to bude tako da tamo iznosimo zajedničke stavove a da to ne bude moj osobni stav ili stav bilo koje osobe koju ovlastimo da nas zastupa.

Na čemu je težište u programu s kojim ste se prijavili na izbor za čelnu ulogu HUPT-a?

-- Svakako kao broj jedan stavljam podršku i pomoć lokalnim udrugama koje je potrebno osnažiti, ojačati, jer kako je udruga jaka koliko su jaki (aktivni) njeni članovi tako je i savez jak onoliko koliko su jake njegove udruge. Kad lokalne udruge ojačaju, a to planiram učiniti kroz poticanje provedbe zajedničkih projekata (partnerstva), tada se stvara pretpostavka da će i njihovom članstvu udruge postati zanimljive i bitne. Udruge članovima moraju ponuditi nešto konkretno. Moraju činiti nešto da bi ih članovi zvali „svojom“, a da to nisu samo zbog potvrde za RTV pretplatu ili smanjenja iznosa računa za telefon.

Postoje članovi koji nisu pokriveni lokalnim udrugama. HUPT, iako je savez, brine i brinut će o njima dokle god ne dođe do preustroja koji je i prošlo rukovodstvo najavilo a članove koji nisu pokriveni lokalnim udrugama teritorijalno objediniti i poticati za osnivanje udruga ili za sudjelovanje u projektima. Nadalje, ono što je nedostajalo do sada, a to je manja komunikacije kao i informiranje udruga članica
o zbivanjima u savezu i uključivati ih u procese donošenja zajedničkih odluka

Planovi po pitanju aktivacije članova i rješavanja gorućih prepreka u njihovu svakodnevnom funkcioniranju?

- Udruge postoje prvenstveno radi članova. Socijalna isključenost ima korijene na više razina. Problem nepristupačnog javnog prijevoza za OSI i nepostojanje organiziranog prijevoza za osobe s invaliditetom smatram najbitnijim. Preduvjet socijalnog uključivanja je da čovjek; ako se želi bilo čime baviti, ako želi raditi, školovati se, otići u kino, kazalište, sportsku manifestaciju, mora imati način kako tamo doći. Moramo razmišljati da nemaju svi mogućnost posjedovati ili voziti automobil. Postoje odlični programi, odlične mogućnosti koje OSI mogu poboljšati životne i socijalne uvjete. Ali ako društvo nije omogućilo da svi imaju priliku u njima sudjelovati, tada je to licemjerno. Znate; na papiru vam je to omogućeno ali nije primjenjivo. Barem ne svima. Poticati udruge da njihovo članstvo bude aktivno na lokalnim razinama u rješavanja arhitektonskih barijera u njihovim sredinama i biti im podrška u tome.

Projekti osobne asistenture su uhodani, a vidjet ćemo kakvi će biti novi natječaji i hoće li biti moguće uključivanje novih korisnika.

Može se reći da ste relativno novi u svijetu osoba s invaliditetom. Naime, stradali ste 2014.godine. Ipak, samostalni ste i aktivni, privatno i poslovno. Kako planirate osobnim iskustvom doprinijeti većoj vidljivosti, boljem položaju i normalnom životu osoba s ozljedom kralježnične moždine?

- Nakon prvotnog šoka kao i saznanja što je sve potrebno da se život osoba sa spinalnim ozljedama dovede u normalu shvatio sam da moram početi raditi i zarađivati kako bi si što više olakšao život u kolicima jer sva pomagala kao i prilagodbe nisu nimalo jeftine. Svatko ima izbor, ostati u kući i sažalijevati se ili pokrenuti se, a kad se pokrenete i naiđete ne prepreke ne dozvoliti da vas to pokoleba. Veliku ulogu igra podrška obitelji i prijatelja, no ako pojedinac nije dovoljno motiviran, sve pada u vodu. Prije ozljede, često sam govorio: “Sve je u glavi”, a sada sam to trebao i primijeniti jer je to i istina. Želim poticati udruge da što više u rad uključuju ljude s pozitivnim životnim pričama, kojih ima jako puno da budu primjer i motivacija drugim članovima da se pokrenu. Imamo jako puno uspješnih sportaša, poslovnih ljudi kao i ljudima sa zanimljivim hobijima i takve priče prezentirati ne samo članovima da se pokrenu, već i javnosti. Isto tako, utvrditi razloge apatije i nezadovoljstva kod nekih i zajedničkim snagama ih pokrenuti.

Što sadašnji i budući članovi mogu očekivati s Vašim dolaskom na čelno mjesto HUPT-a?

- Pobijedivši dugogodišnjeg bliskog suradnika dosadašnje predsjednice, nema sumnje da sam izbore dobio isključivo zbog svog programa koji je baziran na osnaživanje lokalnih udruga i njihove pojačane usmjerenosti na rad s članovima. Glavnina mojeg rada će biti posvećena tom problemu. Sve suprotno od toga bila bi prevara ljudi koji su mi dali glas. Činjenica je da većinu tih ljudi ja osobno niti ne poznam. Također, namjera mi je postaviti određene standarde vezane za upravljanje lokalnih udruga. Tu mislim na koordiniranost nekih aktivnosti koje bi se trebale podudarati. Mogu očekivati transparentnost svih aktivnosti kao i razmatranje svake ideje koja se prezentira i pronalaženje načina njihove realizacije ako je to moguće.

Poruka kojom želite završiti ovaj intervju?

- Želio bih se još jednom zahvaliti svojim članovima koji su me izabrali za predsjednika i dali mi glas i još jednom ponoviti da ću kroz svoj rad opravdati povjerenje. Želio bi da se svaka osoba sa spinalnom ozljedom uključi u rad udruge i svojim doprinosom poboljša i olakša život svakog pojedinaca. Da svi iznesu razloge nezadovoljstva kao i razloge neuključivanje u rad udruge i da ih zajedničkim snagama riješimo. U današnje vrijeme društvenih mreža to je olakšano i već sam dobio nekoliko poruka od potencijalnih članova kao i razloge nezadovoljstva, te ovim putem pozivam sve da nam se obrate putem udruga ili meni direktno kako mi mogli reagirati. Poručio bih svima koji se tako osjećaju, da nisu sami, da smo tu za njih i da svi zajedno, možemo učiniti da nam svima bude bolje!