Dok je usmjerenost na potencijalnu tjelesnu ugrozu u prvom planu, duševna dimenzija je na čekanju, pri tome napeto trošeći rezervnu snagu. Ali, kad se situacija donekle sanira, račun dolazi na završnu naplatu

 

Raspisali se ovih dana po različitim portalima i novinama psihijatri, a bome i psiholozi, što nam još posljedično nosi ovo koronadoba. To bi moglo značiti da se prvi nalet pomalo stišava i sliježe pa se nakon tjelesnog možemo malo i dušom baviti.

Psiholozi nisu presretni na spomen izraza ‘duša’ (te nematerijalne sastavnice ljudskog života), već govore o našim različitim psihičkim stanjima, kao i o psihološkim reakcijama na različite događaje.

Dok je usmjerenost na potencijalnu tjelesnu ugrozu u prvom planu, duševna dimenzija je na čekanju, pri tome napeto trošeći rezervnu snagu. Ali, kad se situacija donekle sanira, račun dolazi na završnu naplatu. Tek tada se vide posljedice koje su ostavile dubokog traga na psihološkoj dimenziji svakoga od nas, na onome što smo u jednom od prethodnih članaka nazvali našim psihološkim imunitetom. Indirektne posljedice su ponekad i veće od direktnih. One često ne nastaju odmah, nego se pojavljuju s odgodom, a nerijetko i dulje traju.

Ako se vratimo samo nešto više od dva mjeseca unatrag, u vrijeme kad je koronakriza ušla u naše živote na velika vrata, prisjetit ćemo se da se naš život odvijao u nekoliko faza:

- nevjerica,

- stanje šoka,

- strah i neizvjesnost,

- navikavanje na situaciju,

- popuštanje,

- ‘opuštanje’.

Sada, kad se epidemija koronavirusa barem malo, a možda i samo prividno slegla, čeka li nas neka ‘nova epidemija’ s jakim psihičkim prizvukom, s naknadnim, odgođenim efektom na mentalno-emocionalnom planu - kod zdravstvenih radnika, policajaca, vatrogasaca, blagajnica, vozača, trgovaca, službenika i stručnjaka na daljinu i na blizinu, male i velike djece, njihovih roditelja, baka i djedova kao i svih ostalih ovdje nepobrojanih kolateralnih žrtava?

Svaka psihotrauma potencijalno je izvor negativnih posljedica. U kom smjeru se krećemo? Katedra za zdravstvenu i kliničku psihologiju Odsjeka za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pokrenula je istraživanje kojim prate psihološko stanje građana Hrvatske od dana kada je u našoj zemlji potvrđen prvi slučaj zaraze ovim novim virusom. Preliminarni rezultati-  jer još nije vrijeme za sustavnu obradu - pokazuju da je ovo vjerojatno razdoblje anksioznosti neviđenih razmjera. O tome koliko će ova ugroza i trenutni način života potrajati ovisi i hoćemo li iz ovoga doba tjeskobe uploviti u doba depresije.

Ali neće svi ljudi jednako reagirati. Netko će pokazivati samo kratkotrajne smetnje, netko ozbiljnije i dugotrajnije simptome, a onda i poremećeno funkcioniranje, a netko će poslije svega ovoga doživjeti značajne pozitivne posljedice, takozvani posttraumatski rast, s promjenom prioriteta, vlastitih vrijednosti i ciljeva te osobnim emocionalnim obogaćenjem.

To ‘novo normalno’, o kojem se već puno toga pisalo, ali ni izdaleka dovoljno kreiralo i provelo, ovisit će i o svakome od nas. Odgovaralo li nam to ili ne, ušli smo u razdoblje preslagivanja, kako kod svakog pojedinca, tako i generalno, na razini društva.

Od ovog ćemo tjedna tako stari slogan ‘ostanite doma’, koji je kod nas pobuđivao prizvuke pomalo klaustrofobične atmosfere - osobito kada je njegovo značenje bilo 'karantena' - zamijeniti novim: ‘ostanimo odgovorni’. (Ne)odgovornost nam je nekako bliža i svakodnevnija pa ćemo se s njom, pretpostavljam, puno lakše sroditi, pa je i nekako lakše prihvatiti.

Više nećemo moći pobjeći u izolaciju onog ‘dobrog starog ostajanja doma’, pri tome pokušavajući pobjeći od sebe samih kao i od te nove (stare) individualne odgovornosti, na koju nas se, eto, upravo i opet poziva.

Zato bi ovo ‘ostanimo odgovorni’, na rok i puno dulji od koronakrize, zapravo trebalo glasiti: ‘postanimo (konačno) odgovorni'.

Piše: Višnja Majsec Sobota

Objavljeno: 07.05.2020