Cilj je skupa bio pridonijeti osvještavanju javnosti i društva o položaju osoba s invaliditetom u sustavu visokoga obrazovanja

 

U povodu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom Sveučilište u Zagrebu organiziralo je s Hrvatskom udrugom poslodavaca u svojoj auli na Trgu Republike Hrvatske tribinu pod nazivom 'Osobe s invaliditetom – studiranje i zapošljavanje'. To je ujedno dvadeset i sedmi skup u nizu u sklopu tribine 'Inovacije i transfer tehnologije – poticaj gospodarskoga razvoja Hrvatske', koju je organizirala Udruga inovatora Hrvatske.

Kao što je bilo i najavljeno, cilj je skupa bio pridonijeti osvještavanju javnosti i društva o položaju osoba s invaliditetom u sustavu visokoga obrazovanja, uz informacije koji su postupci upisa na fakultet i postoje li modeli motivacije, na koji se način prilagođava sadržaj, što je to vršnjačka potpora, što Sveučilište u Zagrebu čini po tom pitanju i kakvi su hrvatski zakoni, postoji li napredovanje u posljednjih desetak godina, kao i  senzibilizirati te potaknuti sve dionike društva na sustavnu brigu i razvoj sustava podrške pri njihovom zapošljavanju nakon završenog fakulteta i razdoblja edukacije.

Tribina je započela pozdravnim riječima akademkinje Vide Demarin iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te prof. dr. sc. Miljenka Šimprage, prorektora za inovacije, transfer tehnologije i komunikacije Sveučilišta u Zagrebu, ujedno i moderatora navedene Tribine, nakon čega je uvodno predavanje pod nazivom 'Osobe s invaliditetom u visokom školstvu i zapošljavanju' održala Milica Jovanović, dipl. iur., savjetnica glavnoga direktora za radne odnose i ljudske potencijale u Hrvatskoj udruzi poslodavaca.

Na daljnjoj sadržajnoj panel-raspravi, koju je vodio Neven Jurina Tomić, kao osoba s invaliditetom, bilo je riječi o konkretnim temama i izazovima u svakodnevnom životu, zakonskim okvirima te mogućnostima unaprjeđenja i planovima sa ciljem punoga i učinkovitoga sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvu, posebice obrazovanju. Osim Jovanović, sudjelovale su također i Marijana Žitnik Sedak, dipl. soc. radnica, voditeljica Ureda za studente Sveučilišta u Zagrebu, zatim Zvjezdana Delić, dipl. soc. radnica, tajnica Društva sa cerebralnom i dječjom paralizom – Zagreb i Bojana Dražić, prof. soc. ped., iz Centra za profesionalnu rehabilitaciju Zagreb.

Ujedno su istaknuti i pozitivni primjeri poslodavaca, ali i teškoće na koje nailaze u tijeku svog rada sudionici panel-rasprave.

Naposljetku je dana riječ zainteresiranima, da ukažu i iznesu svoja iskustva.

Između ostalih, pitanja je prisutnima postavio Roman Baštijan, koji ima iskustvo života u invalidskim kolicima, kao i studiranja između ostalog i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, gdje je završio sveučilišni dodiplomski studij Poslovne ekonomije, smjer Računovodstvo, kao i na specijalističkom poslijediplomskom studiju Financijsko izvještavanje, revizija i analiza, nakon čega je upisao doktorski studij. Također, bio je i na EMBA na Cotrugli Business School. Na date odgovore, a što se moglo primijetiti u jednom dijelu publike po izrazima lica i negodovanjem, neki nisu bili zadovoljni odgovorima, upravo zbog drugačijih iskustava. Na pitanje koliko Sveučilište u Zagrebu ima ukupno zaposlenih osoba s invaliditetom, voditelj panel-rasprave je odgovorio da četiri.

Negativno iskustvo i svjedočanstvo je iznijela i osoba s invaliditetom u srednjoj dobi, koja u proteklih 24 godine ima iskustvo dugogodišnjeg studiranja pa je mogla usporediti kasne 90-ete godine prošlog stoljeća te početak studiranja početkom 21. stoljeća, a ponovno se vratila u studentsko okruženje 2012. godine nakon deset godina mirovanja i niza operacija te nanovo, na opće zaprepaštenje, naišla na niz prepreka zbog krutosti i hladnoće sustava prema onima 'slabijima'. U nizu teških dijagnoza nijedna mjera koja se odnosila na osobe s invaliditetom nije se mogla primijeniti na nju, kako u ranijoj fazi studiranja kada je kao studentica na dva fakulteta Sveučilišta u Zagrebu stradala u 21. godini života i postala nepokretna i teško pokretna, tako ni u fazi ponovnog studiranja 2012. godine pa gotovo do današnjeg dana. Ogorčena na sustav, jer živi je svjedok da za neke pravila uistinu ne vrijede, iznijela je svoje negativno iskustvo u vezi Sveučilišta u Zagrebu, kao i fakulteta i studija gdje je ponovno paralelno upisala studiranje, s posebnim naglaskom da nije mogla dobiti ni vršnjačku potporu na samom početku druge faze studiranja iako su se studenti dobrovoljno javili na dva fakulteta, a kamoli što dalje, unatoč teškim motoričkim smetnjama na donjim ekstremitetima, o čemu su predani svi medicinski dokumenti, posebno nakon četiri operacije do tada. Istaknula je nevidljivi invaliditet zbog čega doživljava diskriminaciju, predrasude i stereotipe na svakom koraku života kroz dugi niz godina. Tako na poslu mora raditi kao zdrava osoba jer invaliditet je 'sramota', koliko god svi pokušavali uljepšati stvarnost, a na jednom od fakulteta, budući je na drugom 'sramotno pala' zbog nepriznavanja medicinskih stanja i teškoća, još uvijek se održava, unatoč nizu 'statusa mirovanja' i 'padova' akademskih godina. Paradoks je da je ujedno i dobitnica Rektorove nagrade na jednom fakultetu, a na drugom kroz četiri godine nije mogla proći jedan kolegij dok konačno nije 'maknuta' osmi puta.

Druga studentica s invaliditetom, koja se trenutno nalazi na četvrtoj godini, iznijela je pozitivno iskustvo sa Sveučilištem u Zagrebu, unatoč teškoj socijalnoj pozadini s kojom se morala suočavati. Ona ima iskustvo osobe u invalidskim kolicima, kao i studiranja na dva fakulteta paralelno. Posebno je naglasila kako je važno od najranijeg djetinjstva, odnosno mladosti, davati potporu osobama s invaliditetom i reći im da oni to mogu. Upravo takva vrsta potpore bližnjih pomogla je i njoj kroz život.

Za sam kraj, nakon nekoliko svjedočanstava studenata starije i mlađe generacije, sudionici panel-rasprave iznijeli su svoje zaključke. Prisutni su se složili da je još puno propusta unatoč pokušajima da se unaprijedi sustav, a činjenica je da bi se u što kvalitetniji razvoj društva u cjelini, koje prihvaća osobe s invaliditetom i daje im jednake šanse kao i zdravima, trebalo više uključiti upravo same osobe s invaliditetom, koje itekako izostaju kada se odlučuje o njihovim pravima, kako u tijeku studiranja, tako i u tijeku rada. Jedan od zaključaka je također i da bi se u sklopu obrazovanja, kako od osnovne škole, srednje škole pa sve do studiranja, svakoj osobi s teškoćama u razvoju, odnosno osobi s invaliditetom, trebalo pristupiti individualno. Posebno je naglašen problem osoba s invaliditetom kod kojih isti nije vidljiv pa je moguć niz nepravdi i diskriminacija, što u konačnici dovodi ne samo do nezavršavanja studiranja, već i do nemogućnosti zapošljavanja.

Uglavnom, potrebno je pratiti razvoj sustava upravo na ova dva područja – studiranju i zapošljavanju, pri čemu bi se trebalo stupiti u direktne kontakte s osobama s invaliditetom na fakultetima i radnim mjestima diljem Hrvatske te uvažavati njihove primjedbe, kako bi se doprinijelo bržem i kvalitetnijem razvitku, s podacima na nacionalnoj razini.

Klaudija Klanjčić

Objavljeno: 06.12.2019