Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak uputila je otvoreno pismo nadležnim institucijama u kojemu izražava zabrinutost zbog mogućnosti ukidanja invalidnine za neku djecu s teškoćama u razvoju. In Portal pismo prenosi u cijelosti

 

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom zabrinuta je zbog saznanja da se djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom nakon provedenog vještačenja ukida, smanjuje ili onemogućava ostvarivanje prava. Prema podacima iznesenima u javnosti o broju nezavršenih predmeta vještačenja, dojam je da se interes javnosti usmjerava na prebrojavanje toga koliko je postupaka završeno, a ne na bitnu činjenicu da treba unaprijediti postupak vještačenja.

Vještačenje je bitno dokazno sredstvo u postupcima ostvarivanja prava u različitim sustavima. Da bi osobe s invaliditetom pravovremeno ostvarile odgovarajuću potporu, pravo i zaštitu sustav vještačenja mora biti profesionalan, protočan, pristupačan, objektivan i nepristran.

Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, invaliditet je rezultat interakcije oštećenja osobe i okoline. Invaliditet mora uključivati sljedeće elemente: oštećenje, posljedicu, funkcionalnu (ne)sposobnost i odnos čimbenika okoline. Stoga je kod procjenjivanja težine invaliditeta potrebno vrednovati prvenstveno gubitak funkcionalne sposobnosti.

Pojam invaliditeta ne može se izjednačiti s pojmom oštećenja, već je vezan uz funkcioniranje osobe u okolini i zaprekama koje postoje u toj okolini, u različitim područjima, kao što je primjerice školovanje, zapošljavanje, ostvarivanje zdravstvene zaštite, mobilnost, itd.

Zakonom o socijalnoj skrbi (Narodne novine, broj 157/13, 152/14 i 99/15) propisano je kako se pravo na osobnu invalidninu priznaje osobi s teškim invaliditetom ili drugim teškim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, u svrhu zadovoljavanja njezinih životnih potreba za uključivanje u svakodnevni život zajednice.

Konkretno, u slučaju ostvarivanja prava na osobnu invalidninu osoba sa sindromom Down, nije odlučujuće samo postojanje dijagnoze, već posljedice iste dijagnoze/oštećenja/stanja na funkcioniranje osobe. Osoba s istom medicinskom dijagnozom može imati različiti stupanj invaliditeta – teži ili teški. Osim same posljedice, i niz vanjskih, okolišnih čimbenika utječe na razinu funkcioniranja osobe.

Slijedom dosadašnjih saznanja, iskazujemo bojazan od mogućih posljedica određenih odluka koje mogu biti nepovoljne za djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom. Svjesni smo da je u radu Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, odnosno Jedinstvenog tijela vještačenja u sklopu tog istog Zavoda tijekom jedne godine djelovanja bilo teškoća i nedostataka, ali smatramo da glavne razloge takvog stanja treba tražiti prvenstveno u nedovoljnoj ekipiranosti ovog tijela potrebnim stručnjacima, te nedostatku vremena za edukacije u primjeni nove Uredbe o metodologiji vještačenja – osobito u odnosu na specifična obilježja pojedinih kategorija vještačenih osoba.

Stoga smatramo da se teškoće i objektivni problemi moraju žurno sanirati te je potrebno uložiti napore u podizanje kvalitete sustava vještačenja i uklanjanje postojećih zapreka.

Anka Slonjšak

Objavljeno: 19.05.2016